Kako to izgleda kad se propaganda mašinerija nađe u rukama neznalica u biznisu, vidjeli smo na primjeru Hrvatskih željeznica i njihovom pokušaju da, potragom za propagandnim sloganom među građanima ožive pozitivan doživljaj svog, u svemu, negativnog modela poslovanja. Bumerang gluposti vratio im se brzinom svjetlosti.

Isto se na tržištu događa i s proizvodima političke propagande. Konzumerizam, koji smo tako lako prigrlili u potrošnji roba i usluga, protegnuli smo i na pristup politici. Tražimo sve više i trošimo sve brže. O tome što nam uistinu treba razmišljamo sve manje. U sumanutom gomilanju i gutanju političke propagande i političkih proizvoda sve teže prepoznajemo što bi - od onog što nam se servira - za nas uistinu moglo biti dobro i lijepo, što bi moglo podići kvalitetu naših života i života zajednice.

Zadovoljiti političke konzumente nije jednostavno, premda se može činiti da nije tako jer je prag potrošačke tolerancije na glupost u politici ipak malo viši nego u ekonomiji. Sve manji odaziv birača na izbore, kao i rezultati istraživanja popularnosti političkih opcija i lidera pokazuju da nismo zadovoljni onim što nam se nudi, često u mjeri koja nas tjera na potrošački bojkot.

Popularnost vlade Zorana Milanovića, kao i popularnost HDZ-a Tomislava Karamarka, posljednjih je mjeseci u slobodnome padu jer nam na tržištu političkih ideja i proizvoda ne nude ništa novoga, odnosno ne nude ono što bi zadovoljavalo naše narasle potrebe. Unatoč toj činjenici i dalje predvode najjače političke stranke u Hrvatskoj, koje su najjače zato jer kao društvo nismo do danas uspjeli proizvesti bolje od njih. Dakle, odgovornost za to što na vrhu imamo Milanovića i Karamarka velikim dijelom je na nama samima.

Većina nas ovaj Uskrs dočekuje zabrinuto jer je u Hrvatskoj sve teže i sve skuplje živjeti, radnih mjesta je sve manje, u potezima koje vuče vlada Zorana Milanovića ne prepoznajemo volju da nam živote učini lakšima i lagodnijima. Teško se oteti dojmu da su posve otuđeni od realiteta života u zemlji kojom vladaju.

Podzemlje-Međuzemlje-Nebo

Veliki tjedan Zoran Milanović počeo je izjavom da SDP 'uvijek može pogriješiti', ali da su 'sistemski gledano', oni i HDZ 'nebo i podzemlje'. Kad sam to čula, prvo što mi je na pamet palo bila su pitanja 'Ako je SDP na nebu, a HDZ u podzemlju, gdje smo onda svi mi ostali?. Jesmo li mi zapeli u nekoj inačici Tolkienovog Međuzemlja?'. Nebo-Međuzemlje-Podzemlje. Nisam bila jedina na tom tragu - trebalo je samo dan ili dva da se hrvatskim Međuzemljem uspješno i duhovito zaigraju i marketinški stručnjaci jedne ozbiljne domaće osiguravajuće kuće.

S izjavom da je HDZ još uvijek u podzemlju (možda zato Karamarko tako uporno kopa po jamama?), čak bi se i mogla dijelom složiti, ali da je SDP nebo za Hrvatsku ne mogu se složiti nikako.

Dovoljno je reći da smo vođeni Zoranom Milanovićem pali među deset najgorih ekonomija svijeta i da smo treći u Europi po visokom udjelu nezaposlenih u ukupnom stanovništvu, da i SDP potresaju korupcijske afere, te da nema naznaka da ćemo biti bolji ili uspješniji od toga. Istina jest da su oni koji su zapeli u Podzemlju zaslužni za to, ali Milanović se nije usudio biti Orfej i nije ni pokušao spustiti se u Had i začarati troglavog Kerbera. On je i dalje nesvjestan da smo ga mi, koji živimo na zemlji hrvatskoj, i birali baš zato što nam je bilo dosta podzemlja.

Manje ili više konzumeristički, kršćani opet slave Uskrs - uzlazak Isusa Krista na Nebo. Milanović misli da su tamo on i SDP. Hrvatska kojom vlada je, međutim, i dalje na Zemlji i (sve nestrpljivije) čeka da se netko pozabavi njezinim ovozemaljskim problemima.