Pretpostavljam da u Hrvatskoj još postoje ljudi koji se solo sjednu na kavu, koji završe dan u svojim mislima umjesto sa sedamnaestom varijantom CSI-a, koji tu i tamo ne otvore kišobran kada pada kiša, koji se nasmiju samima sebi i osjete unutrašnje oslobođenje. Pretpostavljam da još ima onih koji promatraju, koji čuju svoje riječi, koji se kreću između redaka, koje glazba ne pokreće samo na razini decibela, cuge i nakrotika, koji nasred ulice pogledaju nebo i skuže da je sve neusporedivo veće i dublje od svega čime se trenutno bave i oko čega se stresiraju. Pretpostavljam da neki od njih nisu čuli ili imali vremena za Leonarda Cohena. Čovjeka koji je od glazbe napravio duhovno iskustvo. Kojeg su vječni goniči navodne sreće, kompulzivne pozitive, stava da uvijek moraš biti na vrhu, zabavljen, divan, uspješan, lijep, trendi i opušten proglasili depresivnim i tugaljivim. Obraćam se vama. Ljudima koji se još niste pretvorili u našminkane i nasmiješene 2D lutke diktiranih gušteva. Gušteva čiji je rok trajanja kraći od otvorenog jogurta na 30 stupnjeva. Leonard Cohen is your man.

f you want a lover
I'll do anything you ask me to
And if you want another kind of love
I'll wear a mask for you
If you want a partner, take my hand, or
If you want to strike me down in anger
Here I stand
I'm your man

Sjećam se Nove Godine tamo negdje 2001, 2002. Bližila se ponoć. Sjeo sam u auto s tadašnjom curom i rekao - idemo se provozati. Upalio sam tada najnoviji Cohenov album 'Ten New Songs' i potrošio 15 litara benzina. Obišli smo cijeli Zagreb i okolicu na dubini od tisuću poljubaca, da parafraziram pjesnika iz zvučnika. Nove Godine zaboravljam već nakon tjedan dana. Ove se sjetim barem jednom mjesečno. Cohen je nevjerovatna žvaka za unutrašnje doživljaje. Vrijeme koje provedete uz njegove pjesme je vrijeme koje ste konzervirali za vječnost.

Sjećam se kada sam ga prvi puta čuo. Zvučao mi je kao netko tko je jučer otkrio sintisajzer i dao svom susjedu vodoinstalateru da mu snimi album. Tipu koji je odrastao uz elaborirani New Wave, stari U2, Bowiea, Pink Floyde, Dylana, The Cure, Nicka Cavea, Radiohead, kojem je stari pri spremanju za vrtić puštao Beatlese, Dire Straitse, Elvisa, Shadowse, koji je u međuvremenu pokrenuo nekoliko bendova i ložio se na progresivne aranžmane i orkestracije, dakle takvom tipu, točnije meni, dolazi pod ruke Cohen, tip sa vokalnim rasponom od jedne oktave i mjuzom koja podsjeća na gotove melodije iz Casiovog sinta za djecu. I Cohen me prelomio kao čačkalicu.

I'm turning tricks, I'm getting fixed
I'm back on boogie street
You lose your grip and then you slip
Into the masterpiece
And maybe I had miles to drive
And promises to keep
You ditch it all to stay alive
A thousand kisses deep

Ne da sam otkrio depresivca i otužnog heroja tuge, propasti i defetizma, nego čovjeka čija poetika jebeno blješti i pršti od unutrašnje sreće, oslobođenja i ispunjenja. Gledao sam kroz godine gomiletinu intervjua s Cohenom. I ne znam da li sam nabasao na glazbenika koji više zrači i osvaja. Na njegov se magnetizam zalijepila čitava procesija likova sa globalne estrade, obradili su ga u bolesnom broju navrata, pojedinci su izgradili karijere na njegovim pjesmama. I kad mi netko kaže da je Cohen depresivan i mračan otužno ga pogledam i bacim bez premišljanja u mentalnu ladicu na kojoj mi je nalijepljen veliki žuti smajli koji svijetli u mraku.

Ogromna je razlika između depresije i kreativne melankolije. Ogromna je razlika između jeftino dosegnute sreće i mučno izborenog unutarnjeg blaženstva. Ne pamtim jedan kadar Cohena u kojem nije bio tiho nasmiješen. To je ta aura sretnog gubitnika koji se ne libi priznati poraz, oprostiti sebi i drugima i postati veći i sjajniji od bilo koje naslovnice na kojoj se servira ideja sreće u deset koraka. Showbiz je trkalište. Vrijeme se mjeri količinom coola, svidljivosti, poze, ega, seksipila, pretvaranja. Kanađanin je trčao u suprotnom smjeru i dobio utrku.

Ah the wars they will
be fought again
The holy dove
She will be caught again
bought and sold
and bought again
the dove is never free.
Ring the bells that still can ring
Forget your perfect offering
There is a crack in everything
That's how the light gets in.

Upečatljiv i transprentan u svojoj dubini Cohen je savršeni skalpel koji odvaja ljude sa unutrašnjim životom, imaju intenzitet, mogu se ganuti do suza, ne bježe neurotično od samoće od onih kojima na istom mjestu stoji najnovija poruka s Fejsa. Glazba je već odavno postala pomno dizajnirani proizvod kao i paket hrenovki u frižideru. Kao alternativa nudi se gomila hermetičnih bendova i kantautora koji nemaju niti snage niti muda izaći iz svojih malih fragmentiranih svjetova. Cohen endemski barata zaokruženim pogledom na stvari, stvarajući iz jednog izgubljenog središta, nošen radikalnim iskustvom. Hoćeš ljubav, hoćeš ljepotu, hoćeš seks, alkohol, politiku, rat, iskupljenje, prolaznost, smrt. Može. Ali kroz komadiće razbijenog i nezgrapno slijepljenog zrcala.

Odvrtio sam ga bezbroj puta po autima i tramvajima, u šetnjama, u sobama, u dalekim zemljama. Sam, s drugima. Na vrhu, u banani. Svemu što sam radio, vidio i doživio za to vrijeme ugradio je svoj horizont. Osjećaj da sam upravo tamo gdje sada trebam biti i kakav sada moram biti. U Cohenovom svijetu nema pokliča. Nema prisile. Nema poruke. Ima tebe.

Zbogom Leonarde. Otvorio si dimenziju u mjuzi koja ne ovisi ni o jednom žanru, trendu ili vremenu. Kada jednom netko zagrebe u tebe, nema nazad. U međuvremenu sam otkrio i zaboravio stotine glazbenika. Ti i dalje stojiš nepremostiv, blizak i čudesno utješan. Znam. Zagrebao si u ljubav.

I see you standing on the other side
I don't know how the river got so wide
I loved you baby, way back when
And all the bridges are burning that we might have crossed
But I feel so close to everything that we lost

We'll never, we'll never have to lose it again