Predstava osječkog HNK rađena je po njegovu romanu. Upravo 50. izvedba najgledanije predstave, koja je proglašena i najboljom u ovoj kazališnoj sezoni, za što je osvojila i pet nagrada, bila je povod za razgovor o tome kako on kao hrvatski mirotvorac procjenjuje složene međunacionalne i međuvjerske odnose koji se iznova hrane i intenziviraju većim ili manjim incidentima.

'Ako realno sagledamo problem nacionalne netrpeljivosti u Hrvatskoj, sigurno je da ćemo svi detektirati da je to dirigirani kaos, po modelu 'zarati pa vladaj'. Nemoguće je da godinama nema ništa, pa incident, pa opet ništa, pa incident. Kad se ljudi ne vole, ne vole se konstantno. Lošom politikom još se potenciraju i produbljuju razlike. Jedan od primjera su podijeljeni razredi. Tko normalan može podijeliti nekoga, a u isto vrijeme pričati o uvažavanju raznolikosti i jednakosti', kaže Gubina i pita se tko razgovara s hrvatskom i srpskom stranom u navodnom sukobu jer se nasilju u većini slučajeva daje predznak nacionalnosti.

Prema njegovim riječima akteri tih priča uvijek su isti, dok obične ljude samo zanima da imaju što jesti, da im se djeca ne prostituiraju za 50 kuna, kako bi imala za izlazak vikendom.

'To su ozbiljni problemi koji zanimaju i Hrvate i Srbe, i Mađare i druge nacionalnosti, a ovo ostalo što gledamo je kazališni igrokaz', kaže Marijan koji radi na promicanju pozitivnih društvenih promjena koje će utjecati na slobodu, jednakost, dostojanstvo svih bez obzira na nacionalnu, vjersku ili spolnu pripadnost.

Priznaje da je i on na početku bio pun bijesa, gnjeva i mržnje jer zlostavljanja i mučenja njega i njegove obitelji, traumatska lažna strijeljanja oca, višemjesečna silovanja dvadesetogodišnje sestre, ostavila su duboke ožiljke i traume.

'Radio sam na sebi da bih bio bolji čovjek, da bih bio, recimo, normalan i radio sam za opće dobro. Vjerovao sam, u Boga, ljude, pravnu državu, vjerovao sam u sve ono što je neupitno dobro i što bi trebalo biti dobro. Ono što nisam imao to je bila ljubav, no kako je nisam dao, nisam je mogao ni dobiti. Tek kada se to dogodilo, postao sam slobodan. A to se nije dogodilo 16. travnja 1992. godine kada sam bio razmijenjen. Tada sam samo izašao iz koncentracijskog logora u dragovoljno ropstvo. Ali kad sam spojio vjeru, rad i ljubav, postao sam slobodan', priča Marijan.

Nedostatak ljubavi primarno, unutar obitelji, smatra apsolutnim uzrokom svih problema, što rezultira emotivnim invaliditetom, a to se onda manifestira u društvu. Suočen s traumama rata odlučio je djelovati. Osnovao je udrugu Auxilium u sklopu koje realizira razne programe poput 'Mirotvorca'.

'Osnovni zadaci programa su povećanje tolerancije, uvažavanje raznolikost, nenasilje. U osnovi potičemo mlade, ali i one starije na razmišljanje i kod njih izazivamo određene emocije. One nadvladavaju naš razum i zbog njih reagiramo netolerantno. Svojom pričom naprosto ih šokiram, ali to je jedini način da usvoje poruke koje šaljem. Evidentno je da o tome razmišljaju i neke stvari primjenjuju u životu. Određena pisma koja dobivam od djece, potvrđuju rezultat, silni pozivi roditelja koji zahvaljuju, također', kaže Marijan.

U dvije i pol godine Gubina je obišao oko 140 škola ne samo u Hrvatskoj, već i u inozemstvu, susjednoj Bosni i Hercegovini, pa čak i Poljskoj.

'Svakim predavanjem osjećam se iznimno teško jer pričam o jednoj osobnoj tragediji. Unatoč tome što sam naučio kontrolirati emocije, postoje uvijek trenuci kada ta kontrola popusti i probije. Svaki put kad idem na predavanje, promociju ili predstavu, nosim jedan veliki grč u želucu i najradije bih odustao. Međutim, rezultat mog djelovanja je nešto što mene nosi i kažem da ta žrtva koju nosim provodeći te programe i projekte, to je mala cijena u odnosu na rezultat', ističe.

Iz njegova projekta '260 dana' uz program 'Mirotvorac' izašao je i projekt 'Prijatelji manjina'. Knjiga je prevedena na petnaest jezika, tiskana i poklonjena manjinskim udrugama, a one od prodaje financiraju svoje djelovanje, čime se potiče socijalno, odnosno društveno poduzetništvo.

'Roman ćemo prevesti na još neke strane jezike i plasirati na inozemno tržište s ciljem da nam drugi ne pišu povijest, što nam se događa, već da stvari prikažu onakvima kakve jesu. Njime je odaslano puno poruka, prije svega je neupitno tko je bio agresor, tko žrtva, međutim nije fokus na tome, nego da mi kao narod ne težimo osveti, već se okrećemo budućnosti', objašnjava Marijan.

I kazališna izvedba u produkciji osječkog Hrvatskog narodnog kazališta doživjet će svojevrsnu nadogradnju. Osječki HNK tehnički ne može izvesti toliko predstava kolika je potražnja. Velik je interes i inozemnih kazališta - njemačkih, mađarskih, koji žele postaviti predstavu na njihovu jeziku i u izvedbi njihovih glumaca.
A kako je uska veza između predstave i filma, ove godine će započeti i ta faza, jer interesa ima.

'Riječ je o igranom filmu visoke produkcije, takozvane holivudske, i on će se neupitno snimati u Slavoniji i Baranji. Još uvijek čekam jer ne želim prava prodati nekoj stranoj produkciji iako su interes iskazali i Amerikanci, Nijemci, Španjolci, no držim da to mora ostati naš, hrvatski film', odlučan je Marijan.