Uz radnu hipotezu, prilično dobro obrađenu (članak ima 34 novinskih kartica), prema kojoj bi Iran u godini dana mogao dobiti nuklearno oružje (tvrdi to i američki ministar obrane, a rakete s dometom do Izraela odavno ima):

Obama bi trebao ili dozvoliti da Izrael napadne iranska postrojenja (kao što je Izrael, uz dozvolu SAD-a, napao irački reaktor Osirak 1981. te sirijska nuklearna postrojenja 2007. godine) i promijeniti zauvijek stanje na Bliskom istoku novim, nesagledivim ratom ili pak učiniti nešto od čega je i George W. Bush zazirao: napasti Iran. Odnosno barem najaviti napad kao realnu opciju.

Autor članka, koji je izazvao žestoke polemike, smatra da treće opcije nema, možda zato što piše u korist interesa izraelske vanjske politike, jer su ga izraelski i arapski izvori s kojima je kontaktirao uvjerili da sankcije protiv Irana neće dati plod te da će Iran svakako postati nuklearna prijetnja.

Izvori novinara Goldberga su uvjereni da će do idućega proljeća, ne pokaže li Obama odlučnost prema Iranu, barem najavom napada, te nastavi li Teheran put prema nuklearnom naoružanju koje, nema sumnje, ajatolasi i Ahmadinedžad žele pod svaku cijenu, Izrael poduzeti 'obrambene' mjere i taktički napasti Iran.

Obama se takvog scenarija smrtno boji jer bi to značilo puknuće odnosa između Izraela i SAD-a, izazivanje tektonskog poremećaja u arapskome svijetu (postoje zemlje kao što su Saudijska Arabija ili Emirati, koje ne bi imale ništa protiv preciznog, gotovo kirurškog izraelskog napada), novi rat u Libanonu, gdje bi Hezbolah, pokrenut iz Irana, lansirao sve što ima na Izrael (a ima oko 60.000 raketa), repozicioniranje na geopolitičkoj karti Bliskog istoka nauštrb interesa Washingtona i novu frontu koju nikako ne bi mogao opravdati svojim glasačima koji bi ga kaznili uskrativši mu drugi mandat.

Ovakvim člancima se vrši pritisak na Bijelu kuću te podsjeća na obavezu SAD-a da sačuva Izrael od neke suvremene verzije holokausta, a Ahmadinedžad je jasno rekao da želi zbrisati Izrael s lica zemlje, i nema nikakve sumnje da se Obamini ljudi, poentira novinar, moraju pozabaviti pitanjem: a što ako sankcije ništa ne donesu, ako Iran nastavi s programom nuklearnog naoružavanja?

Tvrdi se, i to je sukus članka i čitave rasprave, da je Obama previše nesiguran, uplašen, popustljiv i neodlučan. Zauzvrat se predstavlja slika moćnog izraelskog premijera Benjamina Netanyahua koji niti od lijevih opozicijskih stranaka ne bi imao poteškoća ako dođe do belaja, odnosno u slučaju napada na Iran.

Štoviše, ako Obamu muči plan pomirenja koji je predstavio svojim legendarnim govorom u Kairu, ako nad njim stoji breme Nobelove nagrade za mir, ako želi biti zapamćen kao američki predsjednik koji je zaustavio utrku u nuklearnom naoružanju, a Iran mu ruši sve te snove u komadićima, pred njim je Netanyahu čiji stogodišnji otac, legenda izraelske države i njen pionir, Ben-Zion Netanyahu, za kojeg se tvrdi da je bio glavni kočničar u bilo kakvim popuštanjima prema Palestincima (jer o palestinskoj državi ne želi ni čuti), uči sina kako biti strog prema neprijateljima Izraela.

Pred Obamom, koji se želi što prije izvući iz Iraka i Afganistana, taj je isti Benjamin Netanyahu, čiji je brat Yonatan Netanyahu hrabro i kao heroj poginuo spašavajući židovske taoce u Entebbi 1976.

Elem, ako se odluči za napad, Izrael ima samo jednu šansu, jer izraelski zrakoplovi moraju preletjeti Saudijsku Arabiju (tamo i natrag), a to bi Saudijci mogli tolerirati pod uvjetom da se to dogodi samo jednom. Ako židovski lobi nagovori Obamu i on, barem za početak, zaprijeti Teheranu napadom, bilo bi to, kažu izvori novinara Goldberga, 'lakše za probaviti'.

Ima li ovaj članak, odnosno njegove teze, vezu s voljom ministra obrane SAD-a Roberta Gatesa da se povuče s dužnosti iduće godine? Odnosno, možemo li najavu umirovljenja Gatesa protumačiti kao dokaz da će 2011. na Bliskom istoku biti prilično napeta?

Ili ovako, da ne bude nikakvih dvojbi: jeste li spremni na novi ciklus ratova prema kojima bi ovi u Iraku i Afganistanu bili pravi mačji kašalj? Jer novinar Jeffrey Goldberg i u geopolitičkim krugovima prilično utjecajan časopis The Atlantic, zajedno sa svim izvorima, a ima ih jako puno, upravo nam to najavljuju.