Rijetko tko u ranim 30-im godinama, poput prof. Bojana Biočine, ima prilike sudjelovati u takvom zahvatu. S tom prvom transplantacijom nije sve stalo, rađeno ih je sve više, a danas ih se u prosjeku obavi 40 godišnje, što je u vrhu svjetskog prosjeka od deset transplantacija na milijun stanovnika. Biočina, danas šef Klinike za kardijalnu kirurgiju na KBC-u Rebro, iste one na kojoj je bio na specijalizaciji prije 30 godina, hladnokrvno govori o prvoj transplantaciji srca, kao da je riječ o svakodnevnom rutinskom poslu.

'Mi kirurzi vam i jesmo hladnokrvni', kaže nam bez previše emocija, naglašavajući kako je 'stara škola'.

A mentor te 'stare škole' kardiokirurga bio je prof. Josip Sokolić, voditelj prve transplantacije, zaslužan za to što je Biočina uopće postao kardiokirurg. Jer da se njega pitalo, a nije, bavio bi se traumatologijom. No bila su to druga vremena.

'Bio sam specijalizant. Prof. Sokolić me natjerao da sudjelujem i ja nisam mogao birati. No on nam je dao šansu da sudjelujemo u velikim stvarima u životu. Šansa je šansa, život nije generalna proba. Ako ti netko da šansu u životu, onda je iskoristi ili ne iskoristi', ističe.

Nije bilo YouTubea, nisu do tada vidjeli transplantaciju srca

Kako je izgledao taj dan, 30. rujna 1988.? Tada niste mogli znati što će se zbiti s obzirom na to da se zahvat realizira u trenutku kada premine adekvatni donator.

Nije to bilo dramatično kako se vama čini. Mi kirurzi smo hladnokrvni i ovako i onako. Pripreme su bile u smislu osiguravanja preduvjeta. Prof. Sutlić i ja smo logistički pomagali. Dva su nam ključna centra bila na dispoziciji. Jedan je bio Cambridge, drugi je bio Graz... No treba znati da nema idealnih uvjeta.

Koji je onda postotak improvizacije u vašem poslu?

Velik. Idealni uvjeti su želja, a cijela medicina je pokušaj da se dostigne idealno. No idealno ne postoji i mora se skočiti u hladnu vodu. Pomoć Cambridgea potaknula je Sokolića da odluči krenuti u to. No to je moralna podrška jer je Cambridge dvije tisuće kilometara odavde. Onaj ključni dio je prava, obećana pomoć koja nasreću nije trebala. U Grazu je postojao transplantacijski program i rekli su - ako nešto pođe po zlu, pacijenta prebacite nama. To je vjerojatno prelomilo ideju da se napravi transplantacija. Taj dan se pojavila pogodna pacijentica koja je već bila pripremljena za klasičnu visokorizičnu operaciju. Ta se transplantacija nije pripremala, pripremala se generalno. No priprema je bila u glavi, nije bilo Youtubea. Profesor nikada nije uživo vidio nijednu transplantaciju.

Kojim su se tempom nakon toga obavljale transplantacije srca?

Transplantacija je postala rutinska u smislu da se radila svake godine, no broj je bio mali jer onaj drugi dio transplantacije, a to je logistika, nije bio riješen do negdje 2000. godine, dok se država nije umiješala. Ispočetka smo to logistički radili na osobnoj vezi: zovi vojsku, moli da ti daju helikopter ove i one. Davatelji su bili samo s Rebra ili samo iz Zagreba. Sad imamo Eurotransplant - ako organ ne paše nama, paše u Njemačkoj i obrnuto... Dakle do 2000. imali smo nekoliko transplantacija godišnje, a danas ih je 40-ak godišnje.

Gdje smo u odnosu na svjetski prosjek?

Dakle imamo deset transplantacija srca na milijun stanovnika i to je u svjetskom vrhu.

Voli pomicati granice

Karijeru su vam obilježili pionirski zahvati. Prije prve transplantacije razvijali ste mehaničku cirkulaciju. Ugradili ste i prvo umjetno srce. Volite li pomicati granice?

Cijela naša generacija zapravo je pionirska. Hrvatska kardiokirurgija počela je s niske baze. Kardiokirurgija je u Jugoslaviji počela u dva centra, Beogradu i Ljubljani krajem 50-ih. U Hrvatskoj se do dolaska prof. Sokolića radilo do 50 kardioloških operacija godišnje. To se onda diglo na 300. A potreba kardiokirurgije je tisuću operacija na milijun stanovnika. Kada je počeo rat, sve se raspalo. Ostali smo sami na sebi pa sve od početka. Ali da, imam sklonost pionirskim stvarima. Nastojali smo držati korak sa svijetom, no to je pionirski bilo kod nas. Što se tiče mehaničkog srca, izgubili smo korak sa svijetom, razvijali smo program od 1987. do 1995. i onda je sve stalo do 2008.

Kako uopće izgleda život pacijenta s mehaničkom pumpom?

Mehaničko je uvijek nadomjestak, a transplantacija je zlatni standard, toliko je rijedak. Mehanika je proizvod, ovisi o kvaliteti i cijeni, može se kupiti. Srce je dar života i kupiti se ne može. Ta dva vida liječenja zapravo su idealna nadopuna. No dok nije bilo mehanike umirali su ljudi koji nisu bili pogodni za transplantaciju. Umirali su i oni pogodni za transplantaciju, ali bi zapeli na listi i ne bi ju dočekali.

Koliko je ljudi sada na listama?

Nekoliko desetaka.

Slučajni kirurg koji ne želi u politiku

Dobro, govorite li o takvim stvarima unucima i djeci? Koji vam je najdramatičniji moment u karijeri?

Ne govorim o svojoj karijeri. Karijera je determinirana karakterom. Slučajno sam kirurg. Bio sam na traumatologiji i izmišljao sam nekakve fiksatore za kosti jer je moja prva ljubav mehanika. Sokolić me s traumatologije prisilno preselio na kardiokirurgiju. Ova sadašnja ljudska prava, politička korektnost, to u ono doba nije postojalo. Tako da vas determinira karakter, a kod mene je to - naprijed i istina. Nema laganja, pa što košta.

Zato niste završili u politici, kao mnogi vaši kolege?

Nisam ja za to jer je u politici, kao umijeću mogućeg, katkad potrebna varijabilna interpretacija istine, što nije nužno loše, no ja nisam za to. Time se ne bavim. Interpretiranje istine nije apriori loše, samo je pitanje odgovara li to karakteru. To je jednostavno druga vrsta posla.

Izjavili ste ranije, govoreći o svom mentoru, kako je bio strog i autoritativan i da je zahtijevao savršenstvo, pa ste sa žaljenjem zaključili kako danas to nije tako i da su svi puni razumijevanja za greške. Je li to vaša dijagnoza društva - je li zavladala prosječnost?

Da, da, nije bilo razumijevanja za greške. Njegovo razumijevanje za slabost bilo je nula. Takvo je i moje, da budem iskren, ali se moram prilagoditi. Sadašnje doba jest doba političke korektnosti. To je tako, društvo ima pravo odlučiti što je važnije. Ako je nekome važnija politička korektnost od izvrsnosti, opet u redu. To je demokracija. Ako je suosjećanje važnije od savršenosti, i to je uredu. Društvo odlučuje, ne ja. Ima cijelih nacija koje religiju stavljaju na prvo mjesto.

Na koje je mjesto vi stavljate?

Na privatno. Religija je osobna stvar. Ja sam uvjereni liberal i mislim da svatko može raditi što hoće pod uvjetom da drugog ne ometa.

Priželjkujete li još koji pionirski zahvat? U kojem smjeru idu znanost i tehnologija?

Mehanička tehnologija je tehnologija koja je zastarjela, iz 70-ih je. To je kao kod automobila: tehnologija automobila s kraja 19. stoljeća i sada je ista, samo je usavršena. Sljedeći korak je struja, a ovdje je sljedeći korak biotehnologija.

Uzgajanje novog srca?

Vjerojatno da.

Kada bi do toga moglo doći?

Teško je reći. U Cambridgeu su još 90-ih ondašnjom primitivnom tehnologijom selili ljudski gen na svinje. Taj projekt je napušten, no sada, uz novu tehnologiju bioinženjeringa, otpisani projekt je oživio.

Kad čitate SF, tamo je sve napisano. Ključni roman biotehnologije je ‘Sanjaju li androidi električne ovce’ Philipa K. Dicka napisan 1953. Biotehnologija je budućnost - stvaranje neprirodnog od prirodnog.

Iz banalnog razloga nije otišao raditi u inozemstvo

Je li u domeni SF-a ostanak liječnika u Hrvatskoj? Osjećate li u KBC-u Zagreb manjak stručnog kadra?

Da, otišli su neki. Više se osjeća manjak srednjeg osoblja, ali i liječnici su otišli. No ova klinika i ova ustanova nisu mjerodavne. Tu je vrh hrvatske medicine i ljudima je čast raditi ovdje. Istina je da odlaze. A opet, to je sloboda, slobodno tržište. U Rumunjskoj su cijeli okruzi, županije, ostali bez ijednog liječnika. Pa su digli plaće, neki su se vratili. No to je opet politika.

Sigurno ste imali ponude da odete. Zašto ste ih odbili?

Razlog je banalan - zbog obitelji. Jedinac sam, a tu su bili stari roditelji o kojima se trebalo brinuti. Vratio sam se iz Cambridgea 1992. usred rata. Kad sam se vraćao, policajac me pitao - baš se morate vratiti? Nije mu bilo jasno. Pitaju me žalim li. Zašto bih žalio?! Zdravi jesmo, napravili smo nešto.

Jeste li zadovoljni uvjetima u kojima radite? Percepcija hrvatskog zdravstva na niskim je granama.

Zadovoljan sam kada u okvirima naših mogućnosti dobijemo maksimalno, što je sada slučaj. Kada bi nam netko u okvirima mogućnosti uskraćivao i davao drugima više, onda bih bio nezadovoljan.

Jeste li radili i u privatnom sektoru?

Nikada. Nemam ideje za to. Mi smo stara, akademska škola. Kvaliteta života ne mjeri se samo dobivenim, nego odnosom očekivanog i dobivenog. Moja očekivanja od života i ono što dobivam su pristojno izbalansirani.

Koliko košta transplantacija srca?

Ne znam točno, nekoliko desetaka tisuća eura.

Pitam vas to jer se mnogi pribojavaju da idemo prema privatizaciji zdravstva, a i sam aktualni ministar zdravstva rekao je kako će oni koji žele kvalitetniju medicinsku uslugu morati i platiti više. Hoće li u tom slučaju transplantacija srca biti nedostupna onima s plitkim džepom?

Naš sustav nastao je od zajedničkog novca, a američki od privatnog. Naš je sustav takav da kada daš nekome, uzeo si nekom hipotetskom drugom. U našem sustavu za transplantaciju nema limita, ona je neograničena. Država je dala neograničene resurse.

Rekli ste da ste liberal, a jeste li liberal i u ekonomskom smislu?

Pitanje dostupnosti nije medicinska, nego politička odluka. Bavim se troškovima u proizvodnji zdravlja i time kako postići najvišu kvalitetu za što manji trošak. Komplikacije su trošak, dakle ako imamo kvalitetu i nemamo komplikacije, imamo manji trošak. U Europi imamo princip još od Bismarcka da neki oblik solidarnosti mora postojati. No ima dijelova svijeta u kojima se smatra da je sve osobna odgovornost. Ako nisi uplaćivao - tko ti je kriv. Opet dolazimo do pitanja odgovornosti za neodgovornost. Naše društvo smatra da ljudi na kraju ipak nisu odgovorni za svoju neodgovornost. Da im treba pomoći bez obzira što su bili glupi, lakomisleni.

U sali kao u kokpitu

Vodite li osobnu statistiku o tome koliko ste života spasili, koliko srca držali u rukama?

Ma nemam pojma. Tisuće... Imamo mi statistike, no nisam koncentriram na sebe, nego na rezultat, ono što ostaje. Nasljednici moraju biti još bolji. Kod mene je to vrlo jednostavna situacija - oni moraju učiniti sve da budu bolji od mene dok sam ja tu, a ja ću činiti sve da to ne uspiju. Ali na fer način, ne šefovskim autoritetom. Svaki dan sa svima na megdanu. To je sport.

Bavite li se sportom? Koji vam je ispušni ventil?

Dugo hodanje. Nekada sam letio avionom, još uvijek imam dozvolu, no to je drugo, to je kontrola, multitasking.

Znači, kokpit je kao operacijska sala?

Da, imate osam kanala i morate paziti na svih osam. Ako jedan propustite, bit će - buć! Kao na operaciji, vi ste frontmen, drugi paze na jedno, vi na osam stvari. Sad nemam vremena, ali ću ponovo kad malo olabavim. Penzija i to.

Kad idete u mirovinu?

Za četiri godine.

Hoćete li tražiti produljenje?

Ma ne, ne vjerujem u nekakve ekstenzije. Pogotovo u ideju o nezamjenjivosti. Ako je netko nezamjenjiv, to govori o njemu, ako sebe takvim proglasi.

Jesu li i kod vas, kao u postolara, najgore cipele? Kako se brinete za svoje srce?

Pristojno. Pušio sam prije ogromne količine. Kada smo počeli specijalizaciju, u ono politički nekorektno doba po dva dana nije se izlazilo iz sale. Stariji su išli na čik pauze. Mi mlađi - šipak. Onda me to mučilo pa sam odlučio prestati jer nisam mogao izdržati. Sad mogu zapaliti u društvu.

Kardiovaskularne bolesti su ubojica broj jedan u svijetu. Ima li medicina adekvatan odgovor na to? Hoćemo li živjeti znatno duže ako se on nađe?

Medicina je umijeće krpanja, medicina nije umijeće obnavljanja. To je kozmetika. Jer kada bi medicina bila umijeće obnavljanja, živjeli bismo 300 godina. Medicina čini život duljim i kvalitetnijim, no uvijek će nas nešto ubiti, ali će nas ubiti kasnije i u manjem broju. No nešto hoće. Život je konačna pojava. Ipak, draže mi je umrijeti s 90 nego sa 60.