Zašto? Zato što smo u međuvremenu postali malo, siromašno, ksenofobno i konzervativno društvo na rubu sebične i, u prosjeku, ksenofobne i bogate Europske unije, u kojoj je posve normalno sumnjati da se u svakom čovjeku islamske vjeroispovijesti krije potencijalni terorist. Baš kao što se ovdje u svakome tko je drugi i drukčiji, u prosjeku, vidi samo neprijatelja.

Zasluge za taj nazadak pripadaju vladama HDZ-a i SDP-a, a za one koji ne podnose bilo kakvo, pa i najmanje izjednačavanje krivnje između tih dviju vladajućih političkih stranaka ističem kako je nekažnjavanje zločina i ispravljanje nepravdi od strane onih koji su u poziciji kazniti zločin i ispraviti nepravde također zločin. Grijeh je (ne)djelo, ali grijeh je i propust.

Nisu svi u HDZ-u i SDP-u baš posve isti, ali politike ovih dviju stranaka u mnogim su ključnim segmentima identične. Najsvježiji je primjer imigrantska kriza u kojoj se u Hrvatskoj prema izbjeglicama provodi (vlast) i zagovara (opozicija) jadna nojevska politika. U slučaju HDZ-a i SDP-a nema nijedne ključne razlike u vanjskoj/sigurnosnoj ili socijalnoj/ ekonomskoj politici, distinkcije su primjetne tek u golim ideologijama i proklamiranim sustavima (ne)vrijednosti.

Vuk i lisica

Izvjesno je kako će upravo na toj dihotomiji pripadnice i pripadnici hrvatskog biračkog korpusa donositi odluku je li vrijeme da se HDZ opet vrati na vlast - premda je taj vuk tek promijenio dlaku - ili je vrijeme da se na vlasti ipak zadrži SDP-ova lisica, u ludoj nadi da će pokoja zlatna koka ipak preživjeti još jedan Kukuriku mandat. Izborni okršaj tih dviju domaćih divljih životinja, od kojih jedna preživljava uz pomoć sile, a druga lukavštine, održat će se, naravno, u našem dvorištu, ali se još uvijek ne zna kad.

Vučji sekundant s Pantovčaka Vladimir Šeks zaziva obračun najkasnije do 6. prosinca, a već mjesecima lije s Markovog trga pokušavaju izračunati mogu li razvući kraj visinskih priprema i u ring izići tek u siječnju. Budući da nam ni jedni ni drugi ne nude baš ništa više od 'krvi, znoja i suza', budući da nam odavna ne obećavaju manje poreze, život u blagostanju i sreći uređene države, za nas bi bilo najbolje da se ta agonija oko datuma održavanja borbe, u kojoj je za kvalitetu naših života - na kraju krajeva - svejedno tko će pobijediti, odmah završi i predsjednica Kolinda Grabar Kitarović raspiše izbore još danas.

Oni koji glasaju za SDP i HDZ ionako neće promijeniti mišljenje, oni koji glasaju protiv HDZ-a i SDP-a također neće promijeniti mišljenje. HDZ neće, u međuvremenu, postati moderna demokršćanska stranka, a SDP neće postati moderna stranka ljevice. Oni koji glasaju za SDP jer se boje 'crnog' HDZ-a neće se nikad osloboditi tog straha. Oni koji strahuju od 'crvenog' SDP-a, pa se priklanjaju HDZ-u, svoga straha nikad se neće osloboditi.

Na izbore bismo trebali svake godine

Ni HDZ ni SDP neće pred glasače izići s ekonomskim programom koji će nam podići životni standard. Ni Zoran Milanović ni Tomislav Karamarko neće do siječnja iduće godine postati uređeniji, demokratičniji, ljepši i pametniji, Gordan Maras i Jandroković neće postati sposobniji i vispreniji. No bili bismo pošteđeni bujanja i galame klerofašista koji bi u HV uveli ustaški pozdrav 'Za dom spremni!, ministara koji jašu, opozicionara koji ne znaju sjašiti, dugotrajnijeg ispiranja mozga uvjeravanjima Zorana Milanovića Sanadera kako živimo u najuređenijoj Hrvatskoj ikad ili Karamarkovog od sadržaja ispražnjenog novodomoljublja i izgradnje kulta Franje Tuđmana

Oni koji ne glasaju za HDZ ili SDP, ali izlaze na izbore, ionako su u manjini – bila ona lijeva ili desna, bilo konzervativna ili liberalna - i njihov izbor neće odlučivati o tome kakvu ćemo Hrvatsku živjeti naredne četiri godine. Oni koji među postojećim političkim strankama nemaju favorite ne izlaze na izbore, nego kukaju po kavanama i društvenim mrežama.

Zato bi bilo najbolje da se postojeći, najgori dosad saziv Hrvatskog sabora odmah samoraspusti, a predsjednica raspiše izbore. I da ih raspisuje svake godine sve dok se ova učmala hrvatska deficitarna demokracija ne protrese i ne trgne iz tisućljetnog sna o državnosti. Kad bismo išli na izbore svake godine, imali bismo i veće šanse dobiti bolje kandidate - koštalo bi nas puno, puno manje nego godišnji gubici i dugovi koje su nam natukle dosadašnje vlade, a možda bi država s vremenom prestala biti servis za uhljebljivanje stranačkih podobnika, rodbine i prijatelja. Trebali bismo pokušati ići na izbore svake godine jer s ovom nepromjenjivom izmjenom HDZ-a i SDP-a na vlasti svake četiri godine ionako nismo stigli nikamo.

Za izbore spremni!