I dok se trsimo shvatiti zašto bi itko normalan htio ostati živjeti u ovoj zemlji, neki drugi ljudi opčarani su magnetizmom, pa čak i onim utrinskim, što god to bilo. Ja ga nisam uspio osjetiti, a nije da Utrinama nisam dao priliku prolazeći bezbroj puta biciklom do bazena. Ali ja nisam ni Sarah Colin, Parižanka koja se obrela u Zagrebu u želji da uvede strukturu u svoj ljubavni život: 'Nisam izabrala doći ovdje. U Parizu sam upoznala Hrvata, proveli smo tri godine u vezi na daljinu, a onda sam shvatila da ne mogu tako cijeli život. Došla sam u Zagreb. Točnije, u Sloboštinu. Kod njegove obitelji.'

Od Pariza do Sloboštine je priličan broj kilometara, zemljopisnih. Onih mentalnih još i više. Sarah se iznenadila koliko je hrvatska obitelj drugačija. Em solidarna, em povezana. Em se ne priča o homoseksualcima ili pobačaju. Em se ide redovito u crkvu. Drito kao iz Hollywooda u pedesetim godinama: 'Proveli smo prva dva mjeseca u njegovoj obitelji. Hrvatska obitelj je baš tradicionalna, kao u filmovima. Svi su zajedno. U Francuskoj su raštrkani. Bili su katolici, htjeli su da idem u crkvu. To mi je bilo malo previše. Bila sam premoderna za njih, ali svejedno – imali su veliko srce. Živjeli su u zatvorenom svijetu. Kad je francuska ekipa igrala nogomet, mama mog dečka pitala me koja to afrička država igra.'

Tko zna, zna. Dakle, Sloboština pa Utrine. Sarah priznaje da je vjerovala stereotipima o životu u neboderu. U predgrađima oko Pariza u neboderima žive ljudi koji međusobno ne razgovaraju i naselja nemaju apsolutno nikakav društveni život. Utrine naprosto razvaljuju sve pariške predrasude. Ma da predrasude, cijeli Pariz ukupno: 'Sve je bilo drugačije. Postojao je kvartovski život, kafići, tržnica. Kvaliteta života... U Parizu to ne možeš dobiti. Jeftino je, svugdje možeš biciklom u 15 minuta. Ljudi pričaju međusobno. Pa Bundek, Sava, sve je zeleno. Nema toliko auta. Nema loših strana. Možda tek to što je daleko od centra.'

Utrine – kvart u kojem se Francuska revolucija još uvijek događa. Ali, eto, kad je već Beigbeder rekao da ljubav traje tri godine, Sarah je odlučila ne odstupiti previše od principa. Rekla je razlogu svojeg dolaska u Hrvata 'au revoir' i – odlučila ostati u Zagrebu. Šokantno. Predivno. Našla je cura posao u školi stranih jezika, radi i u udruzi, preselila se na Cvjetno naselje. Hrvatska joj je postala drugi dom, pardon, prvi: 'Svi su mislili da ću se nakon prekida vratiti doma. Ali sam već toliko sebe investirala u Zagrebu. Imam svoj svijet ovdje. Ovo mi je dom. Osjećam da nemam kamo drugdje otići doma.'

Pariška individualka naučila je kod nas nešto bitno o ljudskom rodu. Za početak, da je moguće više raditi za ljude. Da ne mora biti teško učiniti nešto za nekoga. Da ljudi mogu biti povezaniji. 'Ovdje sam puno povezanija s ljudima nego što sam bila u Francuskoj. Iako, francuska prijateljstva su dublja. Dijelimo istu kulturu', veli Sarah i priča kako žali što nemamo više stranih utjecaja. Upoznala je u Zagrebu nekog Senegalca neki dan i osjetila da joj nedostaje taj tip raznolikosti, afrička energija. I, nećemo si lagati, u Zagrebu joj je najbolji frend upravo Francuz.

Šibam je da se zatvorila u svoj balon, da nema pojma o zemlji u kojoj živi, meljem nešto bez veze i skužim da zapravo govorim o sebi. Sarah je među Hrvatima naučila i kako biti otvorenija. Više primjećuje individualnost. U Parizu joj je to bilo normalno, no u zemlji pasivnog i homogenog mainstreama, pojedinci sjajno iskaču. Super za te pojedince, no kolektiv organizacijski šteka: 'U Hrvatskoj nedostaje malo više strukture. Da se ljudi bolje organiziraju, da mogu napraviti stvari. Uvijek se žale i na kraju ne rade ništa. Ljudi ovdje to ne vide. Da imaju potencijal i da mogu mijenjati stvari. Misle da je sve izgubljeno, da je politika sranje... mislim, je sranje, ali što radiš da bi to promijenio? Nemate akciju. U Francuskoj, kad smo nečim nezadovoljni, idemo na ulice. Borimo se. Ako hoćeš bolji život, trebaš se za njega izboriti.'

A sad malo realnije – Zagreb vs. Pariz? Gdje bi Sarah poslala nekog neinformiranog izvanzemaljca koji se želi udomiti na Zemlji?: 'Ako je mlad i hoće ludi život, onda definitivno Pariz. U Zagrebu je teško upoznati lokalne ljude, imati prijatelje. Ako želiš više vremena za sebe, druge ljude, i hoćeš malo mira, usporenosti i još manje formalnosti – Zagreb.' Parižanku oduševljava što je kod nas lakše postići zacrtane ciljeve. Ne moraš slati okolo životopise i formalno napredovati. Dovoljno je sresti neku ključnu osobu na domjenku ili tulumu i stvari se pokreću.

Hranidbeno smo je ipak razočarali. Veli Francuskinja da je kod nas toliko mesa u želučanom opticaju da joj se zgadilo. Postala je vegetarijanka. A postala je i zanimljiva. Ipak, biti Francuz bilo gdje izvan Francuske je prednost koju se ne pušta lako: 'Kad te upoznaju, svi se odmah sjete Pariza, grada ljubavi, blabla... Ljude onda jako zanima zašto sam ovdje, pitaju zašto sam ovdje, uvijek isti komentar – kako je moguće, mi želimo otići iz ove zemlje, a ti dolaziš tu.' OK, francuska aura je fakat kliše na koji ostatak svijeta predvidljivo i brutalno pada, ali hajdemo vidjeti što je Francuskinja u Hrvatskoj izgubila: 'Pa... izgubila sam spontanost. Prije svega zbog jezika. Izgubila sam i malo od svoje ludosti. Ljudi su u Hrvatskoj na prvu vrlo ozbiljni. Još u Francuskoj imala sam više inicijative. Bila sam više lider. Pariz je, za razliku od Zagreba, nepredvidljiv. Ne znaš što ti se može dogoditi, bilo u dobrom, bilo u lošem smislu.'

Mlada profesorica geografije kod nas se preobrazila u učiteljicu francuskog, a radi i u udruzi Jedan drugi svijet. Udruga je počela kao mjesto susreta hrvatsko-francuskih parova, danas okupljaju i druge hrvatsko-inozemne golupčiće. Bave se kreativnim odgojem na francuskom jeziku, rade povrtnjake, predstave, slave francuske blagdane na svoj način. I sve to na Cvjetnom naselju. Ili, da budemo dosljedni - na Voisinage de fleur.

Cura sa sjajnim hrvatskim zna da se neće vratiti u Francusku. Kaže, neće biti sretna. Ne voli raditi poput Francuza, ne voli tu atmosferu. 'Odlučila sam ostati ovdje', samouvjereno će Sarah.

Ljubav je ili slijepa ili čini čuda. Ne mogu se odlučiti.