Kako je doći iz zemlje gdje se nacija okupi dvaput godišnje da očisti državu, u zemlju gdje netko prolijeva višak juhe kroz balkon na višem katu? Ne znam. Ivica Lovrič ima iskustvo iz prve ruke. Iz Maribora se preselio na zagrebačku Knežiju i štošta mu nije jasno oko hrvatske inercije, zdravstva, školstva i javne uprave, ali od svega mu je najviše žao što Hrvati postaju poput Slovenaca
Ivica je došao živjeti u Zagreb s idejom da su Hrvati puno otvoreniji od Slovenaca. Da nisu tako 'austrijski' zatvoreni, da se druže, da su pristupačniji. U posljednjih godinu dana, koliko je proveo u Zagrebu, shvatio je da Hrvati zapravo postaju Slovenci: 'Imam neku zemlju u Kutini i sjećam se prije 20 godina kako su susjedi uskakali jedan drugom dok su bili neki radovi. Danas je to totalno nestalo. Nitko nema vremena i svima se žuri. Hrvatska je još uvijek otvorenija zemlja, ali se to mijenja nagore.'
Ljubomorni smo i jedni i drugi, priča dalje. Slovenci na hrvatsko more, Hrvati na slovensku industriju. 'To mediji dodatno potpaljuju. Slovenci su uvijek rado išli na hrvatsko more, a onda se dogodio slučaj Joška Jorasa i preko noći su promijenili mišljenje. Slovenci smatraju sebe puno kulturnijima i naprednijima od Hrvata'.
Zanimljivo je kako naš narodni humor vrvi vicevima o slovenskoj braći, a tamo, pak, nema niti jednog o Hrvatima. Čuvaju tek tu i tamo pokoju uvredu. To nije spriječilo Ivicu da ga odlično prime u firmi Domus iz Sesveta. Čovjek servisira press mašine i blagajne za Kaufland i iznenadio se kada su ga kolege već nakon tjedan dana zvale doma na kavu. Kaže, to se u Sloveniji nikada ne bi dogodilo s nekim iz Hrvatske. Čak su i organizirali team building ne bi li se lakše uklopio u kolektiv.
Ono u što se ne bi uklopio jest hrvatsko zdravstvo, školstvo ili državna administracija. Slovenija nas gazi na sva tri fronta: 'Ovdje dosta ljudi radi poslove za koje nisu školovani. Onda, školstvo je u Sloveniji besplatno i stipendije se dodjeljuju prema socijalnom statusu roditelja. Zdravstvo... odnos doktora i medicinskih sestara prema pacijentima je nešto ljepši. I korupcija je manja jer doktori, kao i, na primjer, policija, imaju dovoljno visoke plaće da nema potrebe za mitom. Kod vas prvi na red dolaze oni koji donesu veći poklon ili imaju bolju vezu. U Hrvatskoj su ljudi više skloni plivanju u mutnom i zaobilaženju zakona.'
Za razliku od većine naših stranaca koji se više ili manje ne mogu načuditi higijenskoj svijesti Zagreba, Slovencu se isti ne doima nešto čistim. Nedavno mu je susjed s gornjeg kata skoro prolio juhu po glavi dok je stajao na balkonu, a podno zgrade redovito stoje ostaci bačene hrane. U Sloveniji je nešto slično nezamislivo. Dapače, nacija se dva puta godišnje skuplja ne bi li pospremila državu: 'Prvo se mjesecima skupljaju informacije o divljim odlagalištima, naprave se punktovi, skupe se ljudi i onda svi čiste. Bogati, siromašni, potpuno neovisno o socijalnom sloju.'
S uznapredovalom ekologijom očito dolazi i naprednija svijest ljepšeg sloja slovenske populacije. Iako ne mogu konkurirati Hrvaticama po estetskim svojstvima, Ivica me instruira da su Slovenke puno neovisnije. Naše cure kao da kriomice uživaju u podilaženju tipovima: 'Hrvatice više prihvaćaju mušku želju, lakše se slože s muškom stranom. Ne kompliciraju. Kod Slovenki nema šanse da muž odlučuje koji će se namještaj kupiti ili gdje ići na more. Tamo ženske ne popuštaju. U Hrvatskoj puno više.'
Ivica mi dalje priča o posebnom pobratimstvu Maribora i Splita, Hajduka i njihova kluba. Oba grada su drugi najveći u zemlji, igrači Hajduka redovito obavljaju pripreme kod njih. No nešto instruktivnija opservacija je ona da su Slovenci odgovorniji u svojem poslu. Očito imaju i više inicijative kada su cijelu zemlju premrežili toplicama, a Hrvatska s neusporedivo većim potencijalom, ima ih tek nekoliko: 'Slovenija bi puno bolje iskoristila i Slavoniju i Jadran i Liku. Imam nekada osjećaj da su Hrvati lijeni. Fali im poticaj da realiziraju svoje potencijale. Ne razumijem zašto je tako.'
Zaostajemo i kulturno-scenski. Puno manja Ljubljana, kaže Ivica, ima veću glazbenu ponudu i više underground mjesta. U Zagrebu vladaju mainstream i cajke, što, doduše, ima svoju stilsku prednost: 'Hrvatice se, za razliku od Slovenki, stvarno znaju obući. Znaš ono... štikle, kratke haljine, šminka. Pa i tipovi su bolje odjeveni. U Sloveniji se sve svodi na neki sportski izgled – tenisice, jeans i jakna za planinarenje.
Slovenija izgledno uvodi novu trogodišnju zabranu zapošljavanja hrvatskih državljana. Još jedan potez koji opisuje psihopatologiju odnosa dviju nacija, uzevši u obzir da nitko odavde ne puca na Sloveniju kao buduću životnu i poslovnu destinaciju: 'Praktički svi Hrvati koji su se doselili u Sloveniju za vrijeme rata, iz nje su i otišli. Što nije slučaj kod Srba ili Bosanaca. Glupa mi je ta vjerojatna odluka Slovenije. Kao da bi se dogodio masovni egzodus hrvatskih državljana prema nama. Doduše, biti umirovljenik u Sloveniji je neusporedivo lakše. Dok vaši starci kopaju po smeću, kod nas je to neviđeno. Ili da netko prosi na ulici...'
Slovenci žele misliti da nisu na Balkanu, ali itekako jesu, primjećuje na kraju Slovenac s Knežije. Počeli su poprimati austrijske navike, ali su iza te fasade itekako na Balkanu: 'Recimo, tu kod vas svi nešto fušaju i govore o tome. U Sloveniji to nitko neće reći, ali svejedno isto rade.'
Da se ne muljamo, Slovenci preferiraju Srbe u odnosu na Hrvate, ako možemo pričati o kolektivnoj sklonosti prema nacionalnom kriteriju. Nije čudo da Sloveniju zovu 'Alpska Srbija', kaže Ivica i tu negdje osjećamo da smo ispucali sve goruće stereotipe koje stvarnost više ili manje potvrđuje. U našem slučaju, jedino što smo definitivno potvrdili jest da razgovor između tipa iz Maribora i tipa iz Zagreba može biti frendovski sjajan.
