Vladimir Johanneseen. Dečko rascijepljen između svog imena i prezimena, prije godinu dana otkrio je Zagreb u koji ga je dovukao studij južnoslavenskih jezika u Oslu. Srce mu je, kaže, na Balkanu. Sigurnost, jasno, u Norveškoj: 'Ne osjećam se kod kuće u Oslu. Norvežani su prilično pristrani po pitanju imigranata. I nekako su hladni ljudi. Za razliku od Zagreba. Tamo je nezamislivo da započneš razgovor s nekim koga ne poznaješ. Ovdje će ti svi pomoći.'

Bugarin je uklizio u hrvatsku metropolu na metaforičkim kotačićima. Spetljao se s domaćom curom već u drugom tjednu boravka i ekspresno uletio u lokalne šeme, za razliku od ostalih stranih studenata na razmjeni koji nerijetko dožive Hrvatsku tek kroz socijalne rešetke geta znanog kao Erasmus program za razmjenu studenata: 'Sretan sam što sam se isključio iz tog kruga. Tamo se Francuzi druže s Francuzima, Španjolci sa Španjolcima i općenito, strani studenti drže se zajedno. Malo tko stvarno uđe u hrvatsku priču.'

A hrvatska priča u Vladimirovu slučaju sastoji se od oduševljenja zagrebačkom alternativnom scenom i javnim prihvaćanjem gejeva i lezbijki. Ili možda nerazumijevanja nacionalizma verbaliziranog kroz grafite. Tu i tamo rekli su mu ovdje da je cigan. Ali su ga jednako tako pitali kako mogu prebjeći u Norvešku. Hrvatska je predivno shizofrena: 'Iznenadio sam se koliko je alternativaca ovdje. Daleko više nego u Bugarskoj. Tamo je narodnjački folk skoro svugdje i ima ogroman utjecaj na mlade ljude. Tipovi moraju biti veliki i mišićavi, cure obavezno u štiklama. Ovdje u Zagrebu vidim gejeve i lezbijke kako otvoreno demonstriraju svoju seksualnu orijentaciju, nešto što je još uvijek nezamislivo u Sofiji ili Beogradu.'

Ne biste vjerovali, ali momak često skriva svoje norveško državljanstvo. Kako u Hrvatskoj, tako i u Bugarskoj. Osjeća kako mu se na taj način lakše uklopiti. S druge strane, grozi se tipičnih hrvatskih komentara na temu kako je u Norveškoj sve bolje i kako bi se moglo emigrirati gore. Da može birati, radije bi živio u Zagrebu nego u Oslu: 'U Norveškoj su ljudi daleko suzdržaniji. Ovdje me iznenadilo koliko ekipa ima potrebu podijeliti svoje emocije. Nema zabranjenih ili nepodobnih tema među prijateljima i prijateljstvo je stvarno visoko na listi prioriteta. U Norveškoj ne postoji takvo bratsko vezivanje.'

Skužio je Bugarin i emocionalni mainstream našeg ljepšeg spola: 'Ovdje cure pokazuju svoje osjećaje. I očekuju da se brineš za njih; ovdje trebaš dokazati da stvarno voliš neku osobu. Nisam nikada bio u takvoj vezi. Do sada sam bio u odnosima gdje je bilo dosta sitnih laži i svaka strana bi živjela svoj život. U Hrvatskoj su odnosi intenzivniji.'

Sve je to lijepo i krasno s Hrvatima, ali Vladimir ipak nije fasciniran do obnevidjelosti. Razmišljajući o norveškom i hrvatskom školskom sustavu, jasno mu je da je bilo kakva usporedba zapravo nepristojna: 'U Hrvatskoj se uči puno beskorisnih stvari. Vidi se da je komunizam ostavio duge repove. Za razliku od situacije ovdje, u Norveškoj se djecu od prvog razreda uči da misle za sebe, individualno. Učiteljima je zabranjeno davati zadatke gdje se nešto treba naučiti napamet. Postoji puno eksperimentalnih strategija, a glavni je cilj uputiti đake i studente da sami pronađu rješenje problema. Kod vas se traži točno znanje iz ovog ili onog, sve se podređuje onome što profesor pita. Ukratko, učenje se svodi na ponavljanje, dok se u Norveškoj to zove razmišljanje. Studenti ovdje nauče za ispit i sljedećeg dana sve zaborave.'

A tek sindikati... Ovo boli: 'U Norveškoj sindikati imaju presudan utjecaj i postižu zacrtane ciljeve. Stvarno pomažu ljudima. Studentski sindikati također. Profesori moraju opravdati zašto su nekome dali ocjenu koju su dali, ali se ide i dalje. Mijenja se struktura ispitivanja jer se, recimo, uočilo da mnogi studenti koji barataju odličnim znanjem, ne znaju to znanje adekvatno prezentirati unutar koncepta ispitivanja koji je na snazi.'

Nemali broj stranaca u Hrvatskoj ima strah od policije. Bilo da ih nasumično zaustave na cesti jer vide da su drukčiji ili zastrašeni, bilo da im nelagodu stvaraju čisto zbog brojnosti. I Vladimir primjećuje da je prisutnost policije na ulicama uočljivija nego u Oslu. Blage žmarce stvaraju mu i obrijani eksponati neumrle balkanske macho kulture. Nije je doživio na vlastitom tijelu, ali ispričao je kako su mu francuskog prijatelja uboli nožem u vrat, negdje u Dubravi. Razlog? Nosio je rozi šal.

Inače, Hrvatsku u Norveškoj doživljavaju kao besplatno igralište za ljetne radosti. More i potoci jeftinog alkohola i hrane. To je više manje to. Vladimirovim frendovima sa sjevera nije najjasnije kako netko u Hrvatsku ide – studirati?!

Na kraju, za sebe će momak reći da je san svakog prodavača. Pripisuje to svojem norveškom odrastanju. Naime, što nema šanse da se dogodi u Hrvata, tamo će ljudi najnormalnije ući u restoran i ako primijete da su cijene nerealno visoke... ostat će sjediti: 'Kod vas je tako nešto nezamislivo. I inače, Norvežani kada se pojavi problem, nikada to otvoreno ne kažu. Ako im se nešto ne sviđa, pričekat će da ti to kažu iza leđa. U Hrvatskoj je sve izravnije.'

Eto, preobratili smo 'ponorveženog' Bugarina u mentalnu maticu Balkana. Vladimir nam je prilično zahvalan, sudeći po domaćem feelingu koji ga prožima dok skejta ulicama Zagreba. Ako ga vidite da se kotrlja prema vama, pomaknite se malo u stranu. Kaže da nije još uvijek svladao sve tehnike.