POPFENOMENOLOGIJA

Zašto volim cajke

02.09.2011 u 11:32

Bionic
Reading

Ili, ako hoćete preciznije, kaže naš Tonći Kožul, zašto volim cajke/narodnjake/folk

Pa, definitivno ovdje nemam dovoljno prostora za artikuliranje svih dimenzija svoje ljubavi! Ionako, kako god da ga okreneš, ja tu odmah nalijećem na zid: ako ste alergični na dugmetaru, zavijanje u glasu, arapsko ciguli-miguli i tako dalje - nema tih proznih bravura koje bi vam dale ključ za kuženje te glazbe. Ako ste alergični na sam njezin ZVUK, onda će vam sve zvučati isto i kraj priče.

Međutim, kao što zna svatko tko se barem jednom u životu otisnuo u osvajanje ove ili one žanrovske terre incognite, 'to je sve isto' iluzija je površnog promatrača (barem ako pričamo o žanrovima oceanskih proporcija, a ne o nekakvim podžanrovskim mikronišama). Kad si žanru potpuni stranac, u njemu često čuješ samo njegova osnovna obilježja – četveročetvrtinske udarce u houseu, vrištanje u black metalu, twang u countryju – jer su ti toliko odbojna da ni ne primjećuješ skoro ništa drugo.

Ako se, međutim, uspiješ naviknuti na ta obilježja, ako ih, umjesto kao karikaturalne klišeje, počneš doživljavati kao ono što zapravo jesu, samo temelji na kojima se grade zanimljive stvari – tek tada ti se u ušima počne rastvarati sijaset nijansi, jedna po jedna, sve dok ne shvatiš da je riječ o žanru vrijednom koliko i bilo koji drugi, s nizom raznoraznih caki za plodonosno navigiranje pripadnim konvencijama, s glazbenicima koji vječno traže i nalaze nove načine da iskoče iz mora sličnih (inovacija), a da istovremeno ne alijeniraju korijensku publiku (tradicija); tenzija između ta dva impulsa je glavni kreativni motor velike većine glazbe što je ikada išta valjala.

Ta tenzija je kod srpskog folka izuzetno glazbeno plodna jer su njegovi autori i izvođači podvrgnuti trima moćnim gravitacijskim silama: onoj Balkana, onoj Bliskog istoka te onoj Zapada. Folk izvođači znaju graditi i njegovati identitet na osnovu tekstova koje hoće ili neće pjevati (npr. Dragana Mirković nikada neće izigravati hladnokrvnu kučku-preljubnicu - ili je se jednostavno nisam dovoljno naslušao, pa mi se samo tako čini, nemam pojma), no po pitanju glazbenih podloga u pravilu su puno fluidniji te se mogu – ovisno o prohtjevima trenutka, ovisno o procjenama prohtjeva trenutka – prepustiti bilo kojoj od tri gravitacijske sile, dok ih istovremeno u svom smjeru vuče i barem jedna od preostale dvije.

Usto je i svaka od tih sila svijet za sebe! 'Balkan', recimo, može značiti štošta: Balkan je i srpska narodna glazba, i romska, i grčka, i panonski kontinuum... Zapad je sve što je trenutno popularno u zapadnjačkom popu, ali i mnoge stvari koje su leksička konstanta zapadnjačkog popa, poput recimo latino-sukusa. Dala bi se napraviti super kompilacija latino-folka! 'Kad čujem korak tvoj' Seke Aleksić primjer je folka koji volim zato što dobrano zvuči kao muzika kakvu i inače slušam (Paulina Rubio, u ovom slučaju), gdje je za sinergijski učinak važnija nesrpska komponenta – latino-ritmovi ono su zbog čega mi je preljubnička jadikovka tako vrtoglavo seksi, ne obrnuto.

A onda, s druge strane, imamo nešto poput 'Šta će žena sama u kafani' Indire Radić, folka koji volim upravo zato što NE zvuči kao ništa što inače slušam: pjesma kao da je ispala iz paralelnog svemira u kojem je sve zapadno od Šida u nekoj davnoj prošlosti potonulo poput Atlantide; divljački, primordijalno uzbudljiva jer ne miriše kao nešto što doživljavam kao civilizaciju.

Tu su, nadalje, i brojne obrade hitova iz Bugarske, Grčke, Turske... Priznajem da nemam blage u koliko je slučajeva riječ o autoriziranim obrada, a u koliko o bezočnim krađama, no ako ostavimo po strani etičke zavrzlame – osobno iznimnom cijenim tu uslužnu djelatnost! Jerbo me zanima pop sa svih strana svijeta, ali jebiga, što se može kad dan ima 24, a ne 240 sati i, da nije srpskih kompilatora (ili možda eventualno, kao što rekoh, kradljivaca), ja se 99 posto sigurno nikad ne bih upoznao s nekima od ponajboljih pjesama iz tih zemalja! Koje također i često zvuče puno bolje u srpskom nego u izvornom ruhu (a ako ne nužno bolje, onda barem... grublje, što isto zna imati svojih draži).

Što jest, jest, neću lagati: malo koja muzika na ovom svijetu zvuči tako jebeno dobro kad se napijem!!!

(Sljedećeg tjedna pročitajte nastavak: osobe i tekstovi)