Te je podatke Državno odvjetništvo (DORH) dostavilo Hini odgovarajući na pitanja vezana za provedbu tog zakona.

DORH u odgovoru navodi i da je podnijet zahtijev za obnovu postupka u kaznenom predmetu protiv jedne osobe, a protiv koje je sudski postupak pravomoćno obustavljen. DORH ne spominje imena, ali u javnosti se zna da se jedna od nepravomoćnih presuda odnosi na bivšeg premijera i šefa HDZ-a Ive Sanadera.

U saborskoj je proceduri Izvješće o radu DORH-a za 2012. koje je do sada jednoglasno podržao Odbor za pravosuđe s tim da je članica Odbora Vesna Fabijančić Križanec (SDP) od glavnog državnog odvjetnika Mladena Bajića zatražila da se Izvješće dopuni podatcima o postupcima vezanim za nezastarijevanje pretvorbenog kriminala i ratnog profiterstva.

U političkoj, medijskoj i stručnoj javnosti pojavljuju se teze kako je od pretvorbe i privatizacije, za što se vezuje i sintagma "pljačka stoljeća", prošlo puno vremena i da je stoga teško istražiti eventualni kriminal, da su mnoge radnje koje bi se mogle podvesti pod kriminal bile zakonski "pokrivene". Neki smatraju da je u zakonu o nezastarijevanju, s obzirom na različite datume iz saborskih odluka i deklaracija, ostalo nejasno koje je to razdoblje Domovinskog rata i mirne reintegracije, te pitaju obuhvaćaju li procesi pretvorbe i tzv. Markovićevu pretvorbu otpočetu 1988. godine.

Ljubo Jurčić: istraživanje pretvorbenog kriminala ne mogu odraditi samo pravnici

Ekonomski stručnjaci Ljubo Jurčić i Guste Santini te bivša ministrica pravosuđa Vesna Škare-Ožbolt komentirali su za Hinu učinke zakona o nezastarijevanju kaznenih djela i uopće utjecaj i posljedice pretvorbe i privatizacije na hrvatsko gospodarstvo,

Oni drže kako je proteklo puno vremena, da je pretvorba i privatizacija bila zakonski "pokrivena" te da je najveća šteta učinjena gospodarstvu, jer su novopečeni vlasnici poduzeća bili oskudnoga poslovnoga znanja i u većini su više mislili kako zbog vrijednih nekretnina poduzeća treba prodati, a ne ih razvijati.

Ekonomski analitičar Ljubo Jurčić mišljenja je kako je istraživanje eventualnih kaznenih djela vrlo složen posao i teško da ga mogu odraditi samo pravnici i policija već to mora biti u kombinaciji s financijskim stručnjacima, pravnicima, ekonomistima. Treba utvrditi što je zakonodavac namjeravao, a što je zapravo učinjeno i jesu li dokumenti po kojima su procesi tekli pravovaljani.

Ljudi koji su u tom procesu preuzimali poduzeća u većini su bili nesposobni što se biznisa i poduzetništva tiče. Nisu se oni toliko obogatili koliko je kapitala uništeno. Sustav je pogodovao nepravilnostima, a ti su ljudi bili vještiji, pisali su uredbe i zakone i u većini su slučajeva imali pokriće bez obzira je li to bilo moralno, opravdano i etički društveno korisno.

Gledajući pravno, Račanova Vlada pokrenula je reviziju pretvorbe i privatizacije o čemu je izvješće u Sabor došlo 2004., a u njemu je u 80 posto slučajeva nađeno većih ili manjih nepravilnosti. Međutim, nije bilo volje da se to raščićava. Nastavljeno je istim pravcem da se privatizacijom gase požari jer je bilo još kapitala, još se nešto moglo prodati i time pokriti pogreške, pa kad se i to iscrpilo Hrvatska se počela zaduživati i danas smo tu gdje jesmo, smatra Jurčić.

Objasnio je kako su u toj prvoj fazi postojali tzv. menadžerski krediti, koje nije mogao dobiti svatko, a za koje su menadžeri u zalog stavljali kompaniju koju su kupovali, što i nije spojivo. Koncentracija hrvatske politike mora biti na tome kako iskoristiti resurse koji su sada blokirani. Dijelom su blokirani i zbog takve pretvorbe i privatizacije, ali i sadašnje strukture gospodarstva.

S novim gospodarskim sustavom na vidjelo bi isplivale i nepravilnosti iz privatizacije

A korijeni loše pretvorbe i privatizacije datiraju još iz bivše SFRJ, u doba saveznoga premijera Ante Markovića kada je 1988. donijet Zakon o poduzećima, a potom i Zakon o prometu i raspolaganju društvenim kapitalom kojim je omogućena kupovina društvenog kapitala poduzeća, podsjeća Jurčić. Poduzeća nisu bila pripremljena za tržišnu utakmicu, a u privatizaciju se krenulo tako da su poduzeća bila ponuđena menadžmentu i radnicima. Tehnologija im je bila na razini ili blizu svjetske, ali nadogradnja je bila loša, socijalistička, netržišna. I zato je država početkom devedesetih, prije privatizacije osnovala agenciju za restrukturiranje, kako bi se poduzeća prilagodila za tržište ili bar da im se procijeni prava vrijednost kad se očisti od dugova.

To je, prisjeća se Jurčić, trajalo dvije, tri godine, kada se pojavila jedna ekipa oko hrvatske politike koja je uvjerila vladajuće da se s tim ne treba mučiti, da je privatni vlasnik najbolje rješenje. I tada su neki prepoznali velike potencijale privatizacije. U većini slučajeva nismo stvarali nove poduzetnike nego nove vlasnike imovine koji su čekali da je prodaju i zato u Hrvatskoj danas imamo potpuno pogrešnu strukturu gospodarstva, tvrdi Jurčić.

"Možemo govoriti o nepravdi, može nas to boljeti, ali ja imam sasvim drugačiji pristup i mislim da Hrvatska po svojim potencijalima može umjesto današnjih 45 milijardi eura, godišnje proizvoditi sto milijardi eura. A da bismo došli do toga, trebalo bi postojeća poduzeća koja sada zarađuju oko 45 milijardi smanjiti na 30 ili 20 milijardi, a ostatak do sto milijardi eura, trebala bi zaraditi novoosnovana poduzeća", rekao je.

Zato je potreban novi gospodarski sustav, a to je odgovornost politike. Ako bismo to radili puno bi prije isplivale i nepravilnosti u pretvorbi i privatizaciji, a sada smo taoci, jer se ne smiju dirati firme, jer bi se time urušavao dio gospodarstva, a nije stvoren drugi. Sustav je okoštao, a nema akcije za njegovo razbijanje, a to razbijanje ne dolazi iz prava nego iz ekonomske politike i promjene gospodarske strukture koje kod nas apsolutno nema, kaže Jurčić.

Guste Santini: u reprivatizaciju ne vjerujem

Ekonomski stručnjak Guste Santini drži da je donošenje zakona o nezastarijevanju bio izraz Vlade da pokaže kako je za transparentnu procjenu privatizacije, tim više što je Hrvatska i sada pred privatizacijom nekoliko državnih poduzeća. "U reprivatizaciju ne vjerujem. Mislim da je to manje-više gotova priča. Mnogih firmi više nema, mnoge tvrtke koje su imale tržište su ga izgubile. Svijet je u ovih 20 godina promijenio tri tehnologije, a usporediti prošlost i sadašnjost je dosta neprimjereno", smatra Santini.

Puno je godina prošlo od privatizacije i tko zna gdje su sada ta poduzeća, jesu li im vlasnici prvi ili neki treći, peti. Istočni grijeh privatizacije rođen je u Hrvatskom saboru kada je donijet zakon i najveći dio privatizacije obavljen je po njemu. Tadašnji menadžeri su dobivali kredite i to je po zakonu, a jesu li izvršili svoje zakonske obveze to je pitanje, istaknuo je Santini.

Smatra da su se zbog takve privatizacije, Hrvatska i njeno gospodarstvo nepotrebno našli na sporednom kolosjeku, a u Jugoslaviji su bili lokomotiva.

Santini kaže da je društveno vlasništvo bilo osnova mirovinskog fonda tako da su najveću cijenu privatizacije platili penzioneri. Sjećamo se i duga koji im je naknadno isplaćen, a sada će im se po treći put morati smanjiti mirovine jer novca više nema. Nema više lošijega, sve je gore, ocjenjuje Santini i podsjeća da je još 1994. ponudio svoj model privatizacije, ali da ga se ignoriralo i još uvijek ignorira jer, zaključio je - Hrvatska nema državnike, već političare koji imaju interes za sebe, a ne za građane. "U ovoj zemlji ima zanja, ali to nikoga ne zanima. Slijedi nam ozbiljno i drastično restrukturiranje, a to neće ići bez smanjivanja mirovina, zdravstvene zaštite građana i svega što utječe na život građana", kazao je.

Škare-Ožbolt: oduzimanje dijela profita bilo bi učinkovitije od mijenjanja Ustava i sudskih procesa

Bivša ministrica pravosuđa Vesna Škare-Ožbolt kaže da nije bila za rješenje da se u Ustav unosi odredba o nezastarijevanju pretvorbenog kriminala, a pogotovo da se imovinski kriminal proglašava težim kaznenim djelom od primjerice teškog ubojstva ili silovanja djeteta.

"Ključno je pitanje gdje su novci. Neće biti zadovoljstva da se netko kazneno goni, već treba vratiti novac. A on se može vratiti tako da ti novi vlasnici, primjerice ako su od imovine "Kamenskoga" sagradili stanove, dio profita daju za nova radna mjesta". kaže.

Škare Ožbolt drži da bi im to bila veća kazna, više bi ih boljelo i bilo bi učinkovitije za postizanje pravičnosti, od demagoških mijenjanja Ustava. Trebalo je stvar riješiti tako, da oni koji su poduzeća privatizirali na dvojben ili nezakonit način nekako obeštete radnike. "Protiv izmjena Ustava bila sam i zbog toga jer smatram da to izaziva i nesigurnost investitora koji razmišljaju što ih sve čeka kada nešto kupe. Dakle stvar je u vraćanju novca od sadašnjega profita. Pravda je efikasna ako stvara osjećaj pravičnosti", zaključila je Škare-Ožbolt.