Žižek navodi da ne bi trebalo biti 'dubljeg razumijevanja' za teroriste Islamske države, u smislu da su 'njihovi bijedni činovi ipak reakcija na europske brutalne intervencije'.

'Treba ih okarakterizirati kao ono što zapravo jesu: islamo-fašistički dvojnici europskih protuimigrantskih rasista – to su dvije strane iste medalje. Vratimo se klasnoj borbi – jedini način da se to učini jest inzistirati na globalnoj solidarnosti izrabljenih', piše Žižek za In These Times

Razbijanje ljevičarskih tabua

Uspostava kontrole nad izbjegličkom krizom podrazumijeva razbijanje ljevičarskih tabua. Primjerice pravo na 'slobodno kretanje' trebalo bi biti ograničeno, ako ništa drugo a ono zbog činjenice da to pravo ne postoji među izbjeglicama, čija sloboda kretanja ovisi o njihovoj klasi. Stoga kriteriji prihvaćanja i naseljavanja izbjeglica moraju biti jasni i eksplicitni – koga i kako prihvatiti, gdje ih relocirati itd. Treba biti umjetnik pa naći srednji put između ispunjavanja njihovih želja (uzimajući u obzir njihovu želju da se nasele u državama u kojima već imaju rodbinu itd.) i kapaciteta različitih zemalja.

Drugi tabu odnosi se na norme i pravila. Činjenica je da mnoge izbjeglice stižu iz kulture koja je nekompatibilna sa zapadnoeuropskim poimanjem ljudskih prava. Tolerancija kao rješenje (uzajamno poštivanje međusobnih osjetljivosti) očito ne funkcionira: fundamentalističkim muslimanima 'nemoguće je podnositi' naše blasfemične imidže i lakomislen humor, što smatramo dijelom naših sloboda. Zapadnim liberalima, jednako tako, 'nemoguće je podnositi' mnoge običaje muslimanske kulture.

Potrebno je učiniti dvije stvari: prvo, formulirati minimalan set normi obvezujućih za sve, koji uključuje vjerske slobode, zaštitu slobode pojedinca u odnosu na pritisak grupe, prava žena itd., bez straha da će se takve norme činiti 'eurocentričnima'. Drugo, u ovim okvirima bezuvjetno inzistirati na toleriranju različitih načina života. Ukoliko norme i komunikacija ne budu funkcionirali, sila zakona trebala bi se primijeniti u svim svojim oblicima.

Ironija antieurocentrizma

Došlo je vrijeme, smatra Žižek, da se ostavimo ljevičarskih mantri kojima se kritizira eurocentrizam, unatoč (djelomičnoj) odgovornosti Europe za situaciju u kojoj su se našle izbjeglice.

Globalni kapitalizam trijumfirao je širom svijeta, pa je ironija antieurocentrizma u tome što se, u ime antikolonijalizma, Zapad kritizira upravo u povijesnom trenutku kad globalnom kapitalizmu više nisu potrebne zapadne kulturne vrijednosti kako bi glatko funkcionirao. Ukratko, zapadne kulture vrijednosti pokušavaju se odbaciti upravo u vrijeme kada, kritički reinterpretirano, mnoge od tih vrijednosti (egalitarizam, temeljna prava, sloboda medija, socijalna država itd.) mogu služiti kao oružje protiv kapitalističke globalizacije. Jesmo li već zaboravili da je cijela ideja komunističke emancipacije, kako je to predvidio Marx, u potpunosti 'eurocentrična'?

Kao idući tabu koji valja odbaciti Žižek navodi onaj da je bilo koja kritika islamske desnice primjer 'islamofobije'. Dosta više s tim patološkim strahom mnogih zapadnih liberalnih ljevičara koji se boje da će ih se proglasiti krivim za islamofobiju. Primjerice Salman Rushdie bio je optužen za nepotrebno provociranje muslimana i stoga proglašen (u najmanju ruku djelomično) odgovornim za fatvu kojom je osuđen na smrt. Rezultat je očekivan: što se zapadni liberalni ljevičari više koprcaju u svojoj krivnji, muslimanski fundamentalisti više ih optužuju da su licemjeri koji pokušavaju zatajiti svoju mržnju prema islamu.

Paradoks superega

Takva konstelacija savršeno reproducira paradoks superega: što više ispunjavaš pseudomoralne zahtjeve sadističkog i primitivnog superega, sve si više kriv za moralni mazohizam i identifikaciju s agresorom. Što više tolerirate islamistički fundamentalizam, jačat će njegov pritisak na vas.

Možete biti sigurni da se isto odnosi i na priljev izbjeglica: što se zapadna Europa više otvori, time će se osjećati krivljom jer ih nije prihvatila još više. Nikad ih neće biti dosta. A s onima koji su već tu, što se više tolerancije pokazuje prema njihovom načinu života, to će krivnja biti jača jer se ne prakticira dovoljno tolerancije.

Žižek analizira i Viktora Orbana, mađarskog premijera koji je zatvaranje mađarske granice prema Srbiji opisao kao obranu kršćanske Europe od osvajača muslimana. Kada je sovjetska vojska ušla u Budimpeštu kako bi razbila antikomunistički ustanak iz 1956, mađarski čelnici poručivali su Zapadu da se u Mađarskoj brani Europa (naravno, protiv azijskih komunista). U međuvremenu je Orban iskazao simpatiju prema 'kapitalizmu s azijskim vrijednostima', poput Putinove Rusije, pa ako se nastave europski pritisci na njega, možemo lako zamisliti kako šalje poruku Zapadu: 'Mi ovdje branimo Aziju!'

Dva lica Viktora Orbana

Postoji li kontradikcija između ta dva Orbana: Putinovog prijatelja koji se opire liberalno-demokratskom Zapadu i branitelja kršćanske Europe? Ne postoji. Dva lica Orbana dokaz su (ukoliko je taj potreban) da osnovna prijetnja Europi nije imigracija muslimana, već su to njeni protuimigrantski, populistički branitelji.

Problem nije u strancima, nego u našem vlastitom (europskom) identitetu. Iako se kriza u Europskoj uniji čini ekonomskom i financijskom krizom, ona je u svojim temeljnim dimenzijama ideološko-politička kriza. Propast referenduma o ustavu EU-a prije dvije godine bio je jasan signal da glasači percipiraju Europsku uniju kao 'tehnokratsku' ekonomsku uniju te nemaju nikakvu viziju koja bi ljude mogla mobilizirati. Sve do zadnjeg vala prosvjeda od Grčke do Španjolske, jedina ideologija koja je mogla mobilizirati ljude bila je protuimigrantska obrana Europe.

Uobičajeno lijevo-liberalna kritika Europske unije – koja je uglavnom OK, uz izuzetak 'demokratskog deficita' – izdaje istu onu naivnost kao i kritičari bivših komunističkih zemalja koji su ih zapravo podržavali, izuzev prigovora o nedostatku demokracije: u oba slučaja 'demokratski deficit' jest i bio je nužan dio globalne strukture.

Odakle Angeli Merkel pravo da poziva izbjeglice?

Žižek je nedavno u Njemačkoj odgovarao na pitanja čitatelja Süddeutsche Zeitunga o izbjegličkoj krizi. Pitanje koje je privuklo daleko najviše pažnje ticalo se upravo demokracije, no uz desničarsko-populistički okret: kada je Angela Merkel javno pozvala stotine tisuća izbjeglica u Njemačku, koja je bila njezina demokratska legitimizacija? Što joj je dalo pravo da u njemački život unese tako radikalnu promjenu bez demokratskih konzultacija?

Slovenski filozof piše da, naravno, njegova poanta nije u tome da podržava protuimigrantske populiste, već da jasno ukaže na ograničenja demokratske legitimizacije. Isto vrijedi i za one koji zagovaraju radikalno otvaranje granica: jesu li svjesni toga da, s obzirom na to da su naše demokracije zapravo demokracije nacionalnih država, njihov zahtjev također nameće gigantsku promjenu u državnom statusu quo bez demokratskog konzultiranja stanovništva te države? (Njihov odgovor bio bi, naravno, da bi izbjeglicama trebalo dati pravo glasa – ali to očito nije dovoljno jer se ta mjera može dogoditi nakon što su izbjeglice već integrirane u politički sustav države.) Sličan problem javlja se i s pozivima za transparentnost odluka EU-a: Žižek se boji da bi, s obzirom na to da je većina javnosti mnogih zemalja bila protiv smanjenja grčkog duga, javno prikazivanje pregovora unutar EU-a nagnalo predstavnike tih zemalja da se još jače založe za snažnije mjere protiv Grčke.

'Suočeni smo sa starim problemom: što se događa demokraciji kada je većina sklona glasovati za rasističke i seksističke zakone? Bojim se zaključiti: politike emancipacije ne bi a priori trebale biti vezane uz formalno-demokratske procedure legitimizacije. Ne, ljudi dosta često ne znaju što žele ili ne žele ono što znaju ili jednostavno žele pogrešne stvari. Ovdje ne postoji jednostavna prečica', zaključuje Žižek.

Što je Žižek još rekao o političkoj ekonomiji izbjeglica i vojnoj intervenciji, možete doznati ovdje