Ne znam koliko ima stranaca u Hrvatskoj koji nisu vidjeli nijednu drugu zemlju osim svoje matične. Vjerojatno nijedan. Ali malo tko će srušiti rekord Ramona, Kubanca koji se pred šest godina preselio iz Havane u Zagreb. Naime, od čitavog svijeta vidio je tri zemlje. Rodnu Kubu, Hrvatsku i Sloveniju. Originalnosti se nižu jedna za drugom. Mislio sam da idem na razgovor s talentiranim učiteljem salse u Preradovićevoj. Šminkerski obučen, s pletenicama koje mu vire ispod sive kape i luksuznim tenisicama, čovjek mi nakon pet rečenica kaže da je zapravo automehaničar. Da mora birati između dvije karijere, birao bi automobilske motore. Ideš. Sviđam mi se.

Tip koji će vam žmirećki popraviti Chevrolet ili Ford iz pedesetih, sada se saginje nad nemaštovitim automobilima koji zuje zagrebačkim ulicama. Mehaničar na Kubi i kod nas – nema usporedbe: 'U Hrvatskoj sam naučio nove tehnologije, tamo nema puno dijelova kao ovdje, uvijek smo probali spasiti dve što se pokvari. Na Kubi se to radi od srca. Ovdje ljudi rade zato što trebaju novac. Nema toliko eksperimentiranja, nije kreativno. Puno je zakona i ne možeš puno mijenjati auto. U Havani smo transformirali sve, aute, motore, bicikle.'

Ramon je sletio u Hrvatsku nakon što je upoznao Zagrepčanku na Kubi. Viđali su se nekoliko godina, vjenčali i nakon dugog premišljanja odlučili se zakucati u našu metropolu. U prvo vrijeme, dečko je živio u šoku i nevjerici. Bez prijatelja, šetao bi se sam ulicama. Kad bi nekoga i upoznao, skužio bi da ne može ljudima tek tako banuti na vrata. Ljudi su zatvoreni, zaključani, zakočeni: 'Dolazio bih prijateljima nepozvan, na Kubi je to normalno. Bili bi iznenađeni da zašto se nisam najavio. Bio mi je šok. Ne samo da se zatvaraju vrata, nego se i zaključavaju. A navodno je Zagreb siguran grad. Na Kubi se čitav kvart pozna. Svi smo kao velika obitelj. Na primjer, ako mi je u nekom trenutku dosadno, odem kod Marija. Nema ga doma, nema veze – idem kod Louisa. Njega nema? OK, idem kod Lea. Ljudi uvijek imaju otvorena vrata. Doslovce. Samo ušetaš.'

Ramon je uspio odoljeti sirenskom zovu nostalgije, danas ga puca rijetko, ali ne dvoji. 'na Kubi sam imao puno više slobode. Mogao sam raditi sve, kombinirati, ne planiraš stvari toliko.' Hrvatska ga je ušemila u obiteljsku priču, ima dijete, ne izlazi više toliko. A ni izlasci nisu kao doma. Hrvati se drže za sebe, u frendovskim krugovima, upoznavanje i prilaženje je po defaultu prijetnja. O plesu da ne pričamo: 'Na Kubi kad izađeš van, odmah nastane velika grupa. Nas pedesetak. Nije da svakoga poznaš, ali svako zna nekog, ili je prijatelj prijatelja, ili si ga samo jednom vidio, ili ga uopće ne poznaješ, ali nema veze. Idemo zajedno. Pitaš cure za ples, one pitaju tebe, i sve je to normalno i opušteno. Ovdje mi se često dogodilo da pitam curu za ples i ona odmah misli da želim zapravo nešto drugo. Mnogi znaju da sam u braku, pa bih dobivao odgovore 'Ali ti imaš ženu'. Da, imam ženu, ali pitao sam za ples.'

Ramon se malo očešao o hrvatske konvencije, nije da smo nešto rasplesana nacija u kojem god smislu, i nije to neki problem dok se radi o krhkijem spolu. Bolno postaje tek kad dobiješ laktom u rebra: 'Tipovi često misle da sam gej zato što znam plesati. Ili da spavam sa svim curama. Mislim da je to zato što su ljubomorni. Znao sam dobiti laktom u prolazu. Ne obraćam pažnju na to.'

Ono što je Ramon naučio u tropskom socijalizmu je – naučiti voljeti sebe. Bez obzira na sve prepone, manjak resursa, rijetke prilike. Kaže, to je totalno drukčije od hrvatskog stava gdje moraš pokazivati da si najbolji i najveći. Na Kubi nema natjecanja. Pa i ljudi koji mu dolaze na tečaj znaju pucati od frustracija što ne mogu savladati korak, umjesto da uživaju u pokretu i otpuste kočnice: 'Na Kubi se pleše za zabavu i uživanje, ovdje je to više otpuštanje stresa. Uvijek im kažem, ako ne ide sad, ići će sutra. Plešeš drukčije od mene jer nisi kao ja, probaj uživati u koraku.' Pokušava nas naučiti da kukovi, noge i bokovi moraju raditi odvojene stvari. Ali – ne ide baš.

Jedna od prvih stvari koje mi je Kubanac rekao – snašao se u Hrvatskoj lakše i brže od nekih drugih stranaca koje je tu upoznao jer osjeća to naše naslijeđe socijalizma. 'Volio bih kada bi se više ljudi u Hrvatskoj vratilo solidarnosti, zajedništvu. Da budete kao obitelj', kaže i spominje scene s radnog mjesta gdje se lako dogodi da ljudi ne razgovaraju, oni na višoj poziciji ne pozdravljaju one na nižoj i nema teorije da se usudiš prebaciti svoj posao na nekog drugog. Momak je došao iz miljea gdje nitko nikom ne broji koliko je radio i zapravo svi ulijeću jedni drugima.

I da, nema zabune. Kubansko more mu je draže. Koliko toplije, toliko prljavije, ali svejedno. Jedino što ga navodi da se okupa u Jadranu je kristalna čistoća. A možda i zvuk klapa. Plus, navukao se na tamburice, i da se ne lažemo – završio nekoliko puta na cajkama. Kako to zvuči u kubanskim ušima, nemam muda zamišljati.

Rasplesani maneken zagledan u haubu uspješno migolji između domaćih predrasuda, navika, kompleksa. Zamisli život u ritmu muzike za ples. Ramon ga ne mora zamišljati.