Testiranje sudara prešlo je dug put u pedeset godina otkako je prvi put provedeno u Češkoj. I Škoda je odigrala veliku ulogu u tome. Crash testovi sada se provode u najsuvremenijem, modernom laboratoriju na ispitnom poligonu u Úhelnicama u blizini Mlade Boleslave.

Laboratorij ili filmski studio?

U hali dugoj gotovo 200 metara Škoda može provesti nevjerojatno širok raspon testova, od frontalnih sudara u čvrste prepreke, udaraca kada barijera ili stup udari u bočnu stranu automobila i raznih udaraca straga, do čeonih sudara između dva auta.

Automobile pokreće pogonski sustav Messring od 600 kW, koji može ubrzati dva vozila do 3,5 tone jedno prema drugome do brzine od 65 km/h ili ubrzati jedno vozilo do 120 km/h. U prvom slučaju dovoljna je staza od 80 metara, u drugom slučaju potrebna je cijela staza.

Iako velika snaga pogonskog sustava vjerojatno nije veliko iznenađenje, snaga sustava rasvjete vjerojatno jest. Zapravo, niz svjetala koja osvjetljavaju područje sudara iznad jame za snimanje ima izlaznu snagu od 250 kW i može generirati svjetlo do 120 kiloluxa na samom automobilu. Razlog tako intenzivnog osvjetljenja je očit: brze kamere doista trebaju sve snimiti u najvišoj mogućoj kvaliteti. Postoji do dvadeset kamera na različitim položajima u svakom testu (neke iz fotogrametrijskih razloga - te kamere prate točke na vozilu). Sustav rasvjete radi na punoj snazi ​​samo kada je vozilo u pokretu, neposredno prije stvarnog sudara.

'Danas se, naravno, sve to kontrolira automatski, ali kad sam počeo ovdje još smo imali konvencionalne kino kamere i početak testa i aktivaciju kamera morali smo koordinirati ručno. To je bio moj posao u to vrijeme,' kaže Rudolf Tesárek, koji je svjedočio velikom napretku u tehnologiji snimanja testova sudara kao zaposlenik i kasnije koordinator Škodinog laboratorija za sudare. Sam test je uvijek jako glasan. 'Naravno, eksplozije zračnih jastuka su najzaglušniji zvukovi', objašnjava Tesárek.

Uništena gomila dokaza

Inače, karambolirani automobili se pohranjuju, a rashoduju tek mnogo kasnije, bilo kada izgube na važnosti jer je model ušao u novu razvojnu fazu, pa je napravljena nova verzija prototipa, ili nakon predviđenog vremena za koje auto mora biti konzerviran za potrebe homologacije (taj rok je duži). Jednostavno rečeno, automobilska tvrtka može izbaciti automobile sa svojih 'radnih' crash testova prema vlastitom nahođenju, ali automobile s homologacijskih testova treba pohraniti kako bi se rezultati mogli potvrditi. Naravno, pohranjuju se i svi podaci prikupljeni tijekom testova - bilo da se radi o snimci kamere ili podacima prikupljenim s desetaka senzora kojima su opremljeni automobil i lutke za testiranje sudara.