Poput zapleta u nekom trileru ili znanstvenofantastičnom filmu, poslodavci se posljednjih mjeseci sve više susreću s novim i rastućim fenomenom – radnici im nestaju bez traga i glasa. Mada se to na prvi dojam može činiti pretjerivanjem, fenomen je stvaran; dapače toliko je stvaran i uzeo je maha da se ovih dana jedna od američkih središnjih banaka u svojim redovnim analizama tržišta rada osvrnula i na takve situacije.

Prema izjavama rastućeg broja poslodavaca, zaposlenici se sve češće bez ikakvog objašnjenja ne pojave na poslu i ne odgovaraju ni na kakve dodatne pokušaje komunikacije. O fenomenu se prvi put ljetos raspisao novinar Wall Street Journala u članku objavljenim na poslovnoj mreži LinkedIn, a u međuvremenu je obrađen u još nekoliko navrata.

Iako se novi slučajevi vežu najviše uz američko tržište rada, takvo ponašanje poznato je još otprije iz Kine. U tamošnjim kompanijama, koje broje i desetine tisuća zaposlenih i u kojima je zbog loših uvjeta rada visoka fluktuacija zaposlenih, nije nedostajalo primjera da se neki radnik jednostavno više ne pojavi na poslu bez obavještavanja nadređenih i da je nakon toga nemoguće kontaktirati s njime.

Menadžeri za ljudske resurse su za taj fenomen preuzeli izraz ghosting koji se, u smislu osobe koja nestaje poput duha (engl. ghost = duh), posljednjih godina najviše koristi prilikom stvaranja kontakata kroz aplikacije za traženje partnera. Nakon što osobe ostvare prvotnu komunikaciju jedna od njih se u određenom trenutku bez objašnjenja i razloga prestaje javljati te ne odgovara na daljnje pokušaje komunikacije.

U novoj situaciji sve se češće događa da se kandidati za posao dogovore za intervju pa se jednostavno bez objašnjenja ne pojave ili da čak prihvate posao, ali uopće ne dođu prvog dana. Neki drugi pak, bez obavijesti poslodavcu da namjeravaju dati otkaz, samo jednog dana odu s posla i više se ne vrate izbjegavajući time bilo kakvu neugodnu konverzaciju sa šefovima. Nadređeni shvate da su ovi dali otkaz tek nakon što pokušaju kontaktirati s njima, a ovi ne odgovaraju ni na kakve takve pokušaje.

Za razliku od sličnih izvanrednih slučajeva u prošlosti, kad bi neobjašnjeni izostanak radnika s posla obično značio neku ozbiljniju situaciju, najnoviji primjeri većinom su znak da se radnicima jednostavno više ne radi. Barem ne na dotadašnjoj poziciji. Stručnjaci s tržišta rada, iznenađeni neočekivanom novom pojavom, uglavnom su složni u tome da zaposlenicima takvo ponašanje omogućuje situacija u kojoj je stopa zaposlenosti vrlo visoka i kad nije nikakav problem naći neki drugi posao.

Američka stopa nezaposlenosti je na najnižoj razini u posljednjih osamnaest godina, slobodnih radnih mjesta ima u izobilju i profesionalci su danas više nego ikad u poziciji da jednostavno odbiju ponuđeno zaposlenje. U takvom okruženju ljudi mogu relativno bezbrižno samo jednog dana ne doći na posao, a takvo ponašanje nije vezano samo uz poslove koji nose niže nadnice i za koje su potrebne niže kvalifikacije, nego i za uredske poslove koje obavljaju ljudi s fakultetskim obrazovanjem. Čini se da ne postoji industrija, od prehrambene pa sve do financijske, koja nije pogođena novim fenomenom, a kompanije su sve češće pod pritiskom da konstantno zapošljavaju nove ljude i da u cijelosti mijenjaju način na koji provode odabir kandidata.

Neke među njima su jednostavno počele primjenjivati recept avioindustrije, poznate po tome da često proda više karata nego što određeni avion ima sjedala jer gotovo uvijek postoji određeni postotak osoba koje se ne pojave na letu. Pojedini menadžeri za ljudske resurse tako su počeli zakazivati znatno više intervjua s kandidatima jer znaju da se i do 50 posto prijavljenih za određene pozicije vjerojatno neće pojaviti na razgovoru. U drugim kompanijama jednostavno raspišu natječaje za dvostruko više ljudi nego što im je potrebno.

Čak i ako se kandidat pojavi na razgovoru, zadovolji kriterije kompanije, prihvati ponudu, određeni dio njih se ne pojavi na radnom mjestu koje ih čeka. Do prije nekoliko godina šefovi kadrovskih odjela vodili su liste onih koji se ne bi povratno javili za intervju ili odgovorili na ponudu za posao, no frustracija najnovijom situacijom toliko je visoka da liste više nisu potrebne, nego menadžeri jednostavno zapamte imena ljudi s kojima su prolazili cijeli proces zapošljavanja da se ovi na kraju ne bi pojavili na poslu. Mada takav incident obično znači da se pojedinog kandidata u budućnosti sigurno više neće razmatrati ako se on odluči jednog dana možda ponovo prijaviti za posao u istoj kompaniji, u trenutku kad na tržištu postoji izobilje poslova, posljedice i nisu toliko nesnošljive.

Nezavisni analitičari kažu da novo ponašanje nije neobjašnjivo i da priča ima i drugu stranu. Kandidati za posao danas poslodavcima serviraju juhu koju su si sami skuhali. Potencijalni zaposlenici nekad su provodili sate i sate kako bi ispunili prijavu za posao ili se pripremili za intervju da im se u konačnici nitko ne bi povratno javio ili bi ih zvali samo ako su ispunjavali uvjete za idući korak. Sve donedavno praksa da se ne javljaju bila je rezervirana isključivo za kompanije, a ta je bahatost poslodavcima, čini se, došla na naplatu.

Korporativni šefovi koji su navikli olako se odnositi prema radnicima i mijenjati ih sa svakim hirom u sve većem broju nalaze se u situaciji da se oni jednako bezobzirno i bezobrazno odnose prema njima. Ako se uzme u obzir to da današnje tržište rada i politike koje ga kroje sve više idu u smjeru nesigurnog zapošljavanja, tzv. fleksibilizacije, gdje se radnicima ne garantiraju ni posao, ni povišice, ni bonusi, ni dodaci, ni bolji uvjeti rada, zaista nije čudno to što zaposlenici sve više tretiraju poslodavce na način na koji su ovi sve donedavno tretirali njih.

Menadžeri iz tvrtki za posredovanje u zapošljavaju stoga poslodavcima zdravorazumski savjetuju da bi se prema zaposlenicima trebali odnositi s poštovanjem i da nije nimalo čudno da će radnik napustiti radno mjesto na kojem ga se zlostavlja i potražiti bolju sredinu. Zaposlenici koji osjećaju da pripadaju kompaniji imat će manje razloga da jednostavno nestanu. Ako korporativni šefovi ne promijene svoje ponašanje i ne počnu se s više pažnje odnositi prema svojim zaposlenima, onda bi se trebali priviknuti na situaciju u kojoj će sve više ljudi bez objašnjenja prestati dolaziti na posao. Bez traga i glasa.