Informacija s početka ovog tjedna koju je objavio Državni zavod za statistiku otkrila je da je Hrvatska u 2016. ostvarila i drugu uzastopnu godinu ekonomskog rasta. Bruto domaći proizvod (BDP), prema toj prvoj procjeni, lani je realno bio 2,9 posto viši nego u 2015. Recesija koja je trajala šest godina, čini se, stvarno je gotova i Hrvatska bilježi jednu sasvim solidnu stopu rasta ekonomije. Dapače, lani smo bili bolji od SAD-a (+1,6%), Njemačke (+1,9%), Francuske (+1,1%), Italije (+0,9%) ili Slovenije (+2,5%).

Uzme li se, uz taj podatak, u obzir i padajući trend u broju nezaposlenih ili impresivne brojke rasta industrijske proizvodnje, i može se učiniti da u Hrvatskoj vlada blagostanje. Stanovništvo se bogati, kompanijama raste dobit, imovina raste, vlast je okrenuta napretku, ničega nam ne nedostaje. No svi znamo da nije tako. Dovoljno je prošetati se bilo gradom, bilo ruralnim područjima i postaje jasno da smo puno bliže depresiji nego euforiji.

Takav raskorak između optimističnih ekonomskih brojki i surove životne realnosti ne treba čuditi. Odgovor na to kako dolazi do njega relativno je jednostavan. Razlika između utješne brojke od gotovo tri posto godišnjeg ekonomskog rasta i činjenice da se dobar dio hrvatskih građana svako malo upita ne bi li trebali, kao i neki drugi, pokušati sreću potražiti u inozemstvu proizlazi iz toga da se BDP, odnosno prosječni iznosi BDP-a po stanovniku, danas gotovo univerzalno uzimaju kao mjerilo kvalitete života.

Postoje određeni razlozi zašto je tako, no u svakodnevnoj upotrebi zaboravlja se da je BDP (po stanovniku) kao mjerilo kvalitete života ili blagostanja u određenom društvu vrlo manjkav. Možemo to, za početak, ilustrirati dilemom izbora između dvije mogućnosti. Je li bolje živjeti život enormnog bogatstva s milijardama na bankovnom računu, ali biti prikovan uz bolnički krevet, ili život u kojem novca dostaje tek za dnevne potrebe (hrana, smještaj, odjeća) bez ikakvih luksuza, ali i koji podrazumijeva i izostanak bilo kakvih problema s fizičkim ili psihičkim zdravljem. Odabir je, za većinu, vrlo jasan.

Dilema koju smo naveli prikazuje dva ekstrema koji se rijetko mogu sresti u realnosti, no vrlo dobro ilustrira koji je glavni problem s BDP-om. Uzima ga se kao mjerilo kvalitete života, a on to nije. BDP se po definiciji može mjeriti trima metodama: proizvodnom, dohodovnom i rashodnom. Ono što ih povezuje je to da se u svakoj BDP iskazuje kao zbroj određenih vrijednosti ostvarenih u nekom razdoblju, najčešće jednoj godini. BDP je, najjednostavnije, ukupna vrijednost svih dobara i usluga proizvedenih u nekoj državi tijekom godine dana.

U tome i leži zamka. BDP je samo jedna mjera ekonomske aktivnosti. A ekonomija je samo jedna od komponenti društva. Čak i kad ga se uzima isključivo kao mjeru gospodarskog zamaha, BDP ima svoje nedostatke. A oni se samo uvećavaju ako se na BDP gleda kao na mjeru kvalitete života.

U svijetu u kojem se većina naših života vrti oko plaća, režija, cijena hrane, troškova za gorivo ili novca koji ćemo potrošiti za godišnji odmor, takvo što nije čudno. Materijalno bogatstvo, na kraju krajeva, i jest povezano s blagostanjem - ako si netko zbog neimaštine ne može priuštiti nove cipele, to izravno utječe na kvalitetu njegova života. Zato usporedbe kvalitete života u raznim državama na temelju njihova BDP-a djelomično i imaju smisla.

Ali daleko od toga da je BDP jedino mjerilo. Naprotiv, posljednjih godina sve se jače čuju glasovi koji upućuju na to da ta popularna i široko citirana brojka ne bi smjela biti mjerilo kvalitete života ljudi.

Najmjerodavnija moderna kritika BDP-a kao mjerila razvoja i kvalitete života možda je došla prije nešto više od godinu dana na poznatom Svjetskom ekonomskom forumu u Davosu, godišnjem zimskom okupljanju bogatih i moćnih.

Na lanjskom sastanku neke od najviđenijih osoba globalne ekonomije istaknule su kako je BDP loš način procjene gospodarstva te kako hitno trebamo naći novo mjerilo. Čelnica Međunarodnog monetarnog fonda Christine Lagarde tako je rekla da se 'moramo vratiti BDP-u, izračunu produktivnosti, odnosno vrijednosti stvari kako bismo ponovo razmislili i, vjerojatno, promijenili način na koji gledamo na ekonomiju'.

Poznati ekonomist i nobelovac Joseph Stiglitz istaknuo je tih dana kako je BDP u Sjedinjenim Američkim Državama rastao u svakoj godini osim 2009., no najveći dio Amerikanaca danas živi lošije nego što je živio prije trideset godina objašnjavajući da su od rasta BDP-a korist pokupili samo najbogatiji. 'Ono što mjerimo obavještava nas o onome što radimo. A ako mjerimo pogrešnu stvar, onda ćemo i napraviti pogrešnu stvar', bio je kritičan Stiglitz.

Profesor s poznatog američkog sveučilišta MIT (Massachusetts Institute of Technology) Erik Brynjolfsson podsjetio je da se još tridesetih godina upozoravalo na to da BDP nije dobra mjera ekonomskog razvoja neke države. 'BDP mjeri stvari koje kupujemo i prodajemo, ali je lako moguće da BDP ide u suprotnom smjeru od blagostanja', kazao je Brynjolfsson.

Nedostaci BDP-a kao mjere kvalitete života poznati su već dugo vremena, no na površinu su ponovo isplivali s krizom s kraja prošlog desetljeća. Tada je istaknuto da se u suvremenim ekonomijama od rasta produktivnosti najviše okoristi uski krug najbogatijih.

Kroz godine su identificirani i mnogi drugi načini na koji bi vjerojatno bilo puno primjerenije mjeriti i uspoređivati kvalitetu života. Kao ogledni primjer najčešće se spominje Butan, mala azijska kraljevina na Himalaji, koja je još ranih sedamdesetih godina kao službenu mjeru umjesto BDP-a uvela indikator koji se zove 'Bruto nacionalno zadovoljstvo'. Tadašnji kralj Butana istaknuo je da je 'bruto nacionalno zadovoljstvo važnije nego bruto nacionalni proizvod'.

Uz taj, danas postoji i niz drugih indikatora kojima se pokušava zamijeniti BDP kao jedinstveno mjerilo napretka. Jedan od poznatijih je Indeks razvoja (HDI, Human Development Index) koji računaju Ujedinjeni narodi. Drugi je Indikator stvarnog napretka (GPI, Genuine progress indicator) koji računaju neke američke savezne države. Organizacija za ekonomski razvoj i suradnju (OECD) 2011. predstavila je Indeks boljeg života (Better Life Index), a uz njega postoji i, recimo, Planetarni indeks zadovoljstva (HPI, Happy Planet Index) i mnogi drugi.

Svi oni razvijeni su s namjerom da se eliminiraju manjkavosti BDP-a kao mjere kvalitete života. Izračun BDP-a vrlo je pojednostavljena operacija koja ne uzima mnogo toga u obzir. Primjerice, automobil koji se prije trideset godina prodavao za 100.000 kuna i automobil koji se danas prodaje za 100.000 kuna u izračun BDP-a ulaze s jednakim vrijednostima iako su automobili danas puno udobniji i napredniji nego što su to bili oni prije tri desetljeća. Kvaliteta života vozača danas je puno viša nego što je bila, ali to se ne vidi iz BDP-a.

BDP, također, ne uzima u obzir takozvane eksternalije, nusprodukte proizvodnje. Impresivan kineski ekonomski rast u posljednjih četvrt stoljeća došao je s visokom cijenom zagađenja zbog koje se u nizu tamošnjih velikih gradova ponekad jedva može disati. BDP bi sugerirao da je život Kineza danas enormno bolji nego što je bio prije 25 godina, no stvarnost ukazuje na to da je to daleko od istine. Posebno ako se, uz ekologiju, uzmu u obzir i drugi aspekti društva poput, recimo, političkih ili medijskih sloboda.

U hrvatskom BDP-u pak jednak značaj imaju 15.000 kuna koje svojim radom zaradi predstavnik u parlamentu u svojoj udobnoj kožnoj fotelji u Saboru i 15.000 kuna koje u mjesec dana radom možda može zaraditi neki građevinski ili radnik u brodogradilištu koji će kralježnicu ostaviti rintajući na suncu, snijegu i kiši 12 sati dnevno. Njihova kvaliteta života uvelike se razlikuje, no BDP to ne bi prepoznao.

Mjerenje (rasta) BDP-a samo je jedan od načina mjerenja rasta materijalnog bogatstva, no popularna ekonomska mjera gotovo je nemoćna u mjerenju kvalitete života što je vidljivo i u slučajevima kad vlada i njezina birokracija, usprkos tropostotnom ekonomskom rastu, tretiraju građane kao zloglasnu zadnju rupu na svirali (svaka sličnost s hrvatskom svakodnevicom je slučajna; a možda i nije).

Odgovor na to kako bolje mjeriti kvalitetu života puno je kompleksniji i dobrim dijelom to je i razlog zašto još uvijek pribjegavamo jednoj jednostavnoj brojci kako bismo odredili živimo li bolje nego prije pet ili trideset pet godina. A to je vrlo uzak i ograničen pogled koji zanemaruje mnogo toga.