Odbor za gospodarstvo britanskog parlamenta u utorak je preporučio tamošnjoj agenciji za zaštitu tržišnog natjecanja da inzistira na razdvajanju revizorskog i konzultantskog dijela poslovanja u četiri najveće revizorske tvrtke kako bi se spriječio sukob interesa - problem koji nije ograničen samo na taj segment financijske industrije. Prema preporuci odbora, četiri velike revizorske kompanije – EY, KPMG, PwC i Deloitte – trebale bi razdvojiti svoje poslove revizije od poslova savjetovanja jer kad obje usluge pružaju istim klijentima, dolazi do sukoba interesa, što se odražava kao nekvalitetna revizija i namještanje cijena usluga.

Pod lupom se našla praksa da veliki revizori naplaćuju svoje revizorske usluge manje od tržišne cijene, da bi to nadoknadili naplatom puno profitabilnijih savjetodavnih usluga istim klijentima. Vrlo prisan i problematičan odnos s kompanijama u kojima obavljaju reviziju – proces koji bi investitorima i javnosti trebao dati realnu sliku poslovne i financijske situacije – na površinu najčešće ispliva u slučajevima kad se ispostavi da velika četvorka nije baš revna u provedbi revizija, zbog čega propadaju i kompanije i ulaganja investitora.

Jedan od takvih slučajeva u Velikoj Britaniji onaj je građevinskog konglomerata Carillion s godišnjim prihodima većim od pet milijardi funti (četrdesetak milijardi kuna), koji je početkom prošle godine završio u stečaju, između ostalog zbog isplate dividendi temeljem dobiti koja nije bila ostvarena. Britanske vlasti započele su istragu oko kvalitete revizije koju je u toj korporaciji provodio KPMG.

Puno veći i poznatiji krah onaj je američke energetske kompanije Enron početkom prošlog desetljeća, kad su na vidjelo došle razne financijske makinacije na koje nije upozorila njena revizorska kuća. Upravo zbog tog slučaja broj velikih revizorskih kuća tada se smanjio s pet na četiri jer je u ruševinama Enrona nestala i do tada jedna od najvećih revizorskih kompanija, Arthur Andersen. Njene su urede i zaposlene u raznim državama diljem svijeta tada preuzela preostala spomenuta četiri velika imena.

Problematična nije samo praksa velike četvorke da istovremeno pruža usluge revizije i savjetovanja, već i činjenica da one imaju oligopolistički utjecaj na tržište. Sredinom veljače objavljeno je da australske vlasti već nekoliko mjeseci provode istragu o mogućem kartelskom ponašanju nakon što je otkriveno da se čelni ljudi australskih ureda svih četiriju revizorskih kuća redovito druže na zajedničkim privatnim večerama.

Na globalnoj razini svaka od četiri velike revizorske kompanije godišnje ostvari prihode u razini 30-40 milijardi dolara pa zajednički naplate više od 100 milijardi dolara za svoje usluge, što je iznos koji ugrubo odgovara dvostrukom BDP-u Hrvatske. Procjenjuje se da, primjerice u Britaniji, tvrtke zajednički obavljaju reviziju u više od 90 posto najvećih kompanija čijim se dionicama trguje na burzama i čija bi revizija stoga trebala biti stroga i nepristrana.

Problem sukoba interesa u financijskom svijetu nije ograničen samo na revizorsko-konzultantske kompanije. Jedna od vrlo problematičnih situacija je i ona u kojoj velike investicijske banke daju preporuke za ulaganje u vrijednosnice (poput dionica i obveznica) dok su tvrtke koje izdaju te vrijednosnice istovremeno klijenti istih tih banaka. Tako se redovito događa da određena banka obavlja posao izlistavanja dionica neke kompanije na burzu, za što prima atraktivnu naknadu.

Istovremeno, brokerski ili analitički odjel te banke mora biti objektivan te stotinama ili tisućama drugih klijenata dati nepristrano mišljenje o tim vrijednosnicama. Banci, naravno, nije u interesu lošom preporukom izgubiti posao izlistavanja koji donosi milijune dolara ili eura prihoda te se tada uvijek postavlja pitanje jesu li brokeri i analitičari te banke doista nepristrani.

Još jedan vrlo poznati problem, uz koji je usko vezan globalni financijsko-ekonomski krah s kraja prošlog desetljeća, onaj je procjene tzv. rejtinga vrijednosnih papira. U tom su se poslu kroz godine izdvojile tri velike kompanije: Standard & Poor's, Fitch Ratings i Moody's, i one zajednički kontroliraju 95 svjetskog tržišta. Njihov je posao procijeniti kvalitetu pojedine vrijednosnice, temeljem čega investitori donose odluke o njihovoj eventualnoj kupovini.

No kompanije i drugi izdavatelji tim kompanijama plaćaju naknadu za izradu ocjene rejtinga i tu se javlja potencijalni sukob interesa jer su tri tvrtke pod pritiskom da izrade što bolju ocjenu kako bi vrijednosnica bila atraktivnija širem krugu investitora. Tako je tijekom krize otkriveno da su agencije davale najviše ocjene nekim vrijednosnicama koje to niti izdaleka nisu zasluživale i koje su zapravo bile vrlo rizične, čime su prevarile investitore.

Britanski slučaj revizorskih kompanija važan je jer se prvi put na nekom važnom financijskom tržištu razmatra i nešto ozbiljnija reforma. Sve dosadašnje izmjene u spomenutim slučajevima sukoba interesa uglavnom su se svodile na to da se igračima na tržištu preporuči određeni potez ili da im se naredi tek interno organizacijsko odvajanje poslova.

Nakon što britanska agencija za zaštitu tržišnog natjecanja objavi svoje konačno mišljenje tamošnja vlada bi trebala predložiti zakone kojima bi se reforma u revizorskoj branši i implementirala. O tom prijedlogu ovisi i to hoće li se ona provoditi na način da se prihvati prijedlog četiri velike tvrtke o tome da one samostalno prestanu istovremeno obavljati revizorske i savjetničke poslove u jednim te istim kompanijama ili će im se narediti da te svoje usluge razdvoje u potpuno odvojene kompanije.

Spomenuta reforma će se odnositi tek na britansko tržište iproblem sukoba interesa, barem u revizorsko-konzultantskoj branši, ostat će neriješen u ostatku svijeta, pa tako i u Hrvatskoj, u kojoj sve spomenute četiri tvrtke imaju svoje urede. No realno je očekivati da će britanski primjer poslužiti kao ideja kako bi se sukob interesa u financijskoj industriji mogao rješavati i drugdje.