Stanovništvo Egipta ovaj mjesec premašilo je brojku od 100 milijuna ljudi. Prije samo 30 godina Egipćana je bilo 57 milijuna, a 2050. godine očekuje se da će ih biti više od 160 milijuna, čime će prerasti države poput Rusije i Meksika. Vlasti u Kairu već su pokrenule akciju naziva 'Dvoje je dovoljno', čime je krenula borba protiv prebrzog rasta populacije. No u konzervativnoj zemlji poput Egipta, u kojoj islam zabranjuje korištenje kontracepcijskih sredstava, a velik broj djece smatra se blagoslovom, nitko ne vjeruje da će eksplozija populacije tako brzo stati.

Sinonimi za populacijski bum u proteklom stoljeću bili su Indija i Kina, prve zemlje koje su prebacile brojku od milijardu stanovnika. U 21. stoljeću rast populacije čeka Afriku, a prema službenim i redovito preciznim demografskim prognozama Ujedinjenih naroda (UN), do 2100. godine svaki treći čovjek na Zemlji živjet će u Africi. Od preostale dvojice, jedan bi živio u Aziji, a jedan u ostatku cijelog svijeta.

Egipat će pritom do kraja stoljeća dogurati do desetog mjesta na listi najmnogoljudnijih zemalja svijeta s populacijom od 225 milijuna, a ispred njega naći će se Tanzanija s 286 milijuna ljudi, Etiopija s 294 milijuna ljudi, DR Kongo s 362 milijuna ljudi i Nigerija, u kojoj će živjeti 733 milijuna ljudi, a koja je trenutačno i vjerojatno će ostati na čelu demografskog buma u Africi.

UN predviđa da će se stanovništvo Mozambika, Malija, Burkine Faso, Burundija i Zambije povećati tri puta, a populacija Tanzanije i Angole učetverostručit će se. Populacija Nigera, u kojem danas živi 22 milijuna ljudi, do kraja stoljeća trebala bi dosegnuti 127 milijuna ljudi, što je rast od gotovo 600 posto.

U ovom trenutku najviše ljudi na svijetu živi u Kini - njih milijardu i 439 milijuna - a uvijek precizni demografi računaju da će Kineza 2100. godine biti 400 milijuna manje, dakle oko milijardu. Najmnogoljudnija zemlja svijeta tada će biti Indija s 1,4 milijarde stanovnika ili 'samo' 70 milijuna više nego danas. Veliki rast populacije čeka i Pakistan - sa sadašnjih 220 trebao bi doći na 403 milijuna, a Indonezija će skočiti s 274 na 321 milijun stanovnika.

Zemlje u najsiromašnijoj regiji na svijetu, podsaharskoj Africi, zbog prevelikog broja rođene djece čeka više problema nego što su to one spremne priznati, smatraju demografi. Prosječna obitelj u toj regiji ima oko 5,5 djece po obitelji, a svjetski prosjek su 2,5 i europski 1,6 djece. Na cijelom kontinentu usporavanje fertiliteta bilježi se jedino u zemljama krajnjeg juga i sjevera Afrike, u kojima je ekonomski razvoj došao do standardne razine na kojoj se roditelji odlučuju za manje djece, kao što je to počeo biti slučaj u Indiji i Kini.

Zašto se ovako ubrzan rast populacije očekuje u Africi, nije nikakav misterij. Kontinent je uvijek imao visok fertilitet, ali i mortalitet. No prosječno trajanje života daleko je poboljšano, kao i preživljavanje djece do pete godine. Od 1990. godine do danas smrtnost djece do pete godine života smanjena je za pola zahvaljujući uvođenju antibiotika, cjepiva i bolje infrastrukture koja je milijunima omogućila pristup pitkoj vodi. No u podsaharskoj Africi još uvijek nema adekvatnog gospodarskog rasta koji bi obiteljima osigurao stabilan život i donio im koristi od velikog broja ljudi koji bi se mogli zaposliti i raditi, takozvane demografske dividende.

Dok su lijekovi, cjepiva i pitka voda postali dostupni širokim masama u Africi, obrazovanje je jedan od civilizacijskih stupova koji još uvijek nije pustio korijenje. Žene u zemljama podsaharske Afrike gotovo uopće ne idu u školu. U zemljama iznimkama, poput Ruande i Malavija, u kojima vlasti aktivno potiču manje obitelji i školovanje žena, broj djece po ženi već je pao s 5,5 na 4,2, a službene statistike UN-a pokazuju da će žena u Africi koja završi cijelu osnovnu školu u prosjeku imati 2,5 djece. No u ostalim zemljama, posebice u ruralnim krajevima koji najbrže rastu, škola nema, a uz sve brže širenje islama, konzervativne religije koja brani kontracepciju, populacija strelovito raste i ne kani stati.

Druga velika kulturološka razlika u odnosu na zapadni svijet ta je da u Africi roditelji vrlo rijetko odgajaju svoju djecu, a taj posao na sebe uzima proširena obitelj, djedovi, bake i ostala šira rodbina, pa roditelji zapravo nemaju velike brige i troška oko podizanja djece niti pokazuju inicijativu da smanje broj novorođenih.

Ono što posebno brine ekonomiste, političare i znanstvenike jest činjenica da je Afrika oduvijek bila nestabilan kontinent, sklon sukobima, a velika masa ljudi koja ne bude imala dobre uvjete života ni posao put je prema konfrontacijama svih mogućih vrsta. Sukobi povlače i migracije, a aktualna migrantska kriza koja pogađa Europu bit će patuljasta u usporedbi s krizama koje bi se mogle dogoditi sredinom stoljeća i čije će žarište biti u Africi.

Od 2010. do danas broj legalnih migranata iz podsaharske Afrike u Europu porastao je s 58.000 na 168.000 ili gotovo 200 posto. Ne obećava ni informacija da u zemljama poput Nigerije i Tanzanije gotovo 75 posto ljudi govori da bi rado napustili svoje domove samo kada bi imali kamo otići. Kada se stvore dobri životni uvjeti te osiguraju stabilni i dobro plaćeni poslovi, roditelji se odlučuju na manje obitelji, zbog čega najrazvijenije države svijeta imaju negativan prirodni prirast.

Zemlje naše regije čeka najveći pad populacije u svijetu, pri čemu će do kraja stoljeća Albanija izgubiti 62 posto populacije, Srbija 52 posto, Bosna i Hercegovina 50 posto, a Hrvatska 47 posto – drugim riječima, bit će nas manje od dva milijuna, a kako će nam izgledati život, upitali smo Stjepana Šterca, demografa koji je na ovu temu napisao više tekstova te je autor studije o održivosti našeg mirovinskog i zdravstvenog sustava u uvjetima sve manje populacije.

On za tportal kaže da je demografski bum u Africi nevjerojatan i da nas ništa ne može pripremiti na buduće migrantske krize.

'Tako brojno stanovništvo sigurno neće ostati u ekonomski, politički i obrazovnom neuređenom području, već će krenuti tamo kamo idu i danas, a to je prema sjeveru Mediterana i prema konačnom odredištu – Europi. Velike migracije 2015. pokazale su što to znači – da granice ne postoje kad krene velik broj ljudi, a tada je u Europu ušlo samo 2,5 milijuna ljudi i od toga se nitko ne može braniti: granice se praktički ukidaju, zakoni i ustav više ne znače ništa', kaže nam Šterc te misli da se ovim problemom nitko ozbiljno ne bavi, ponajmanje Europska unija, nesvjesna toga u kakvim bismo se problemima mogli naći, pogotovo Hrvatska i slične zemlje, čija populacija brzo nestaje.

'Europa je dugo vremena mislila da će problem manjka radne snage rješavati useljavanjem i jeftinim radnicima iz trećih zemalja. Novi koncept ekonomskog razvitka morat će se vratiti na staro i planirati s radnom snagom bez uvoza. Više se neće smjeti gledati samo na profit korporacija i puniti geta uvoznom radnom snagom', kritizira Šterc i otkriva još jedan problem:

'Danas uopće nema stručno-znanstvene literature koje se bavi obvezama migranata prema državi u koju su se doselili, a gotovo se svi znanstvenici bave obvezama države prema migrantima, zbog čega se migranti nikada u potpunosti ne asimiliraju. Nikoga nije briga za to.'

Što se hrvatskih specifičnosti tiče, Šterc smatra da se moramo dobro zapitati tko će vraćati naše dugove i tko će puniti zdravstveni i mirovinski sustav, a koji su već sad pred pucanjem. 'Svake nam godine fali 9000 novih učenika u osnovnim školama, a zaboravljamo da nema održivog gospodarskog rasta uz populaciju čiji broj opada', zaključuje naš sugovornik.