Taman kad je Amerika riješila svoju krizu limita zaduživanja pa je svijet odahnuo, globus je u punom zamahu pogodila europska dužnička kriza. Kao rijetko kada, financijskom svijetu oči je otvorila jedna studija, Policy brief Instituta za međunarodnu ekonomiju Peterson iz Washingtona pod naslovom 'Europa na rubu'
Peter Boone i Simon Johnson, dvojica istraživača iz Instituta Peterson, nemilosrdno su razotkrili stanje europskih državnih i bankovnih financija, pokazali da se čitava zona eura zasniva na moralnom hazardu nesagledivih razmjera, da to stanje ne može potrajati, a rješavanje bi, ako se ne izvede uredno i odlučno, moglo biti skuplje i bolnije od ijedne krize do sada.
Ključni je problem u tome kako u Europi uopće nastaje novac – euro. Europska centralna banka, naime, od svog osnutka kao glavno sredstvo monetarne politike koristi repo (eng. repurchase) operacije. U praksi to znači da svaka od 7.856 banaka u zoni eura može kupovati zadužnice bilo koje države iz zone eura i potom ih svojoj nacionalnoj centralnoj banci, koja djeluje kao podružnica ECB-a, ponuditi kao kolateral za novo financiranje.
Orgije zaduživanja
To se za banke pokazalo vrlo profitabilnim jer razlika između kamate koju plaćaju države i kamate koju naplaćuje ECB predstavlja čistu zaradu. Taj sustav učinio je vrlo unovčivima i zadužnice zemalja koje to na tržištu ne bi mogle postići, a i kupci su stekli uvjerenje da ECB neće nikada prestati kupovati državne obveznice. Tako su banke nagomilale državne dugove u svojim bilancama, a države su pretjerale sa zaduživanjem.
Postalo je jasno da bi ogluha bilo koje države bila katastrofa za bankovni sustav, pa se to jednostavno neće ni dopustiti. To je definicija moralnog hazarda: kad netko ulazi u rizik znajući da će gubitke platiti netko drugi. Ali, zemlje koje su te gubitke trebale platiti, sada žele iz tog režima moralnog hazarda prijeći u režim u kojem će se svaka zemlja brinuti sama za sebe. No to sad nije tako jednostavno. Naime, i banke su se bacile u orgije zaduživanja, emitirajući kratkoročne obveznice kojima su financirale dugoročne zajmove...
Prema objavljenim rezultatima nedavnog stres-testa, 90 banaka obuhvaćenih tim testom u sljedeća 24 mjeseca mora vratiti ili refinancirati 4.772 milijarde eura, što predstavlja 38 posto bruto domaćeg proizvoda Europske Unije ili 51 posto BDP-a zemalja područja eura. Samo po dvije najveće banke u Francuskoj, Italiji i Njemačkoj moraju unutar dvije godine refinancirati (tim redom) šest, devet i 17 posto nacionalnog BDP-a. A one će to moći samo ako će ECB i njihove nacionalne centralne banke stati iza njih kao pozajmitelj posljednjeg utočišta, ili će postati nelikvidne. No mnogi bi u Europi sada već odlučno zahtijevaju da i privatni investitori prihvate dio gubitaka od neodrživog zaduživanja.
Masovni bijeg kapitala
A je li ijedna država iz zone eura uopće solventna? Prema grubim procjenama, da bi u sljedećih godinu dana podmirile potrebe financiranja i pokrile proračunske deficite, zemlje zone eura trebaju između sedam (Austrija) i 33 posto (Grčka) procijenjenog BDP-a u 2011. godini. Uzevši sve to u obzir, 'europske državne obveznice ne izgledaju nimalo privlačno', piše Peterson institut. Nije ni čudo da su države zone eura, umjesto priljeva, doživjele bijeg kapitala – koji također netko treba financirati!
Tako je iz dvije najveće Irske banke od 2008. do kraja 2010. izneseno 65 milijardi eura depozita, što je jednako 52 posto irskoga BDP-a. U 'normalnim' uvjetima takvi veliki odljevi iscrpili bi devizne pričuve, prouzročili propast banaka i ogluhu države. Ali, ne i u zoni eura: tu su ponovo nacionalne centralne banke voljne da jedna drugoj preliju koliko god treba novaca da se priljevi i odljevi eura 'popeglaju'. Tako sada njemačka Bundesbanka potražuje 326 milijardi, a zemlje GIIPS-a kolektivno duguju 336 milijardi eura.
Tri moguća scenarija
Ukratko, Peter Boone i Simon Johnson vide 'vrlo malo izgleda da Europa može izbjeći okončavanje takvog režima moralnog hazarda', a u tom slučaju potreban joj je plan za sveobuhvatno reprogramiranje državnih i bankovnih dugova. Autori procjenjuju da su moguća tri scenarija po kojima bi se to moglo odvijati. Prvi je nastojanje da se vjerovnike i dalje uvjerava da će zona eura činiti 'što god je potrebno' da izbjegne ogluhe i inflaciju, no tada će joj trebati puno više štednje i smanjivanja troškova nego što se to sada razmatra.
Drugi je scenarij odlučno i brzo dokidanje režima moralnog hazarda, a treća da euro 'ostane visiti u zraku', s nizom nekontroliranih bankrota država i financijskog sektora. Vjerojatno je da bi pritom uzde ECB-a preuzela 'inflatorna većina' koja bi provela masivnu ekspanziju likvidnosti i prouzročila visoku inflaciju u eurozoni.
