Tijekom proteklog desetljeća u Europskoj uniji siromaštvo se povećalo, a samo 2021. godine 95,4 milijuna ljudi u EU-u bilo je izloženo riziku od siromaštva i/ili socijalne isključenosti. To čini 21,7 posto stanovništva EU-a. Situaciju je dodatno pogoršao gospodarski pad tijekom koronakrize, nakon kojeg je uslijedio rat u Ukrajini, energetska kriza, visoka inflacija i rast troškova.

Pritom su najranjiviji oni radnici s malim plaćama preko čijih se leđa ponovno prelama nova svjetska kriza. Svjetska banka procjenjuje da bi zbog klimatskih promjena do 2030. još 68 do 135 milijuna ljudi u cijelom svijetu moglo zapasti u siromaštvo Može li postupno povećanje minimalnog dohotka biti jedno od rješenja?

Europski parlament uhvatio se u koštac s tim problemom kroz socijalnu mjeru za smanjenje siromaštva i društvene isključenosti – naime, još u rujnu prošle godine usvojili su nova pravila za osiguravanje primjerenih minimalnih plaća, kako bi potaknuli da države članice na stvarni rast plaća i izbjegavanje konkurencije kod troškova rada na jedinstvenom tržištu. Pritom je naglasak i na smanjenju razlike u plaćama među spolovima, s obzirom na to da žene čine gotovo 60 posto osoba koje primaju minimalnu plaću u EU-u.

Svaka bi država odredila razinu minimalne plaće na temelju društveno-gospodarskih uvjeta, kupovne moći, razine produktivnosti i nacionalnih kretanja. Države u kojima se plaće utvrđuju isključivo kolektivnim ugovorima neće biti obvezne uvesti zakonsku minimalnu plaću. Minimalne mjesečne plaće u EU-a u 2022. znatno su varirale, od 332 eura u Bugarskoj do 2 256 eura u Luksemburgu. Troškovi života jedan su od važnih razloga tih razlika.

U državama članicama EU-a postoje dva oblika minimalne plaće:

• Propisane minimalne plaće: utvrđuju se statutom ili formalnim zakonima. Većina država članica ima takva pravila
• Zajednički dogovorene minimalne plaće: U šest zemalja EU-a plaće se utvrđuju kolektivnim ugovorima između sindikata i poslodavaca, uključujući u određenim slučajevima minimalne plaće (Austrija, Danska, Cipar, Finska, Italija i Švedska).

Prema prijedlogu rezolucije EP-a, istaknuta je važnost osiguravanja fleksibilnijih sredstava, stvaranjem novih prilika, integraciju na tržište rada, a naglašavaju i da korisnicima minimalne potpore dohotku koji ne mogu raditi, naći posao ili nisu radne snage, da im se mora pružiti prilika da budu uključeni u društvo i doprinesu društvu neekonomskim sredstvima (obrazovanje, osposobljavanje, volontiranje, društveni angažman, građansko sudjelovanje).

Zastupnici Europskog parlamenta ističu i važnost visokokvalitetnih radnih mjesta za smanjenje siromaštva, gdje je ključna uloga država članica, njihovih mjera politika za (ponovnu) integraciju radno sposobnih osoba na tržište rada, osiguravanje poticanja za visokokvalitetno obrazovnaje, osposobljavanje, ali i mogućnost prekvalifikacije i usavršavanje.

EP poziva države članice i da razmotre kombinaciju minimalne potpore dohotku s primanjima od rada kao mjeru postupnog ukidanja radi pružanja potpore korisnicima dok (ponovno) ulaze na tržište rada kako ne bi iskusili siromaštvo unatoč zaposlenju. Zabrinuti su, također, zbog prakse nekih poduzeća da zapošljavaju samo korisnike minimalnog dohotka sve dok postoji javna opotreba.

EP države članice poziva da poduzmu mjere kojima se sprječava da korisnici budu prisiljeni prihvatiti poslove niske kvalitete; smatraju da se siromaštvo unatoč zaposlenju hitno mora riješiti pristojnim plaćama kako bi se osiguralo da se rad isplati i spriječila potreba za oslanjanjem na programe minimalnog dohotka.

Države članice morat će, prema rezoluciji EP-a, osigurati da njihova zakonska minimalna plaća omogućuje pristojan životni standard. Kako bi odredile takvu plaću, mogu koristiti instrumente poput:

• Nacionalne košarice dobara i usluga po stvarnim cijenama, koja može uključivati kulturne, obrazovne i društvene aktivnosti
• Usporedbe minimalne plaće s referentnim vrijednostima koje se obično upotrebljavaju na međunarodnoj razini, kao što je 60 posto medijana bruto plaće ili 50 posto prosječne bruto plaće
• Usporedbu neto minimalne plaće s pragom siromaštva
• Kupovnu moć koju omogućava minimalna plaća

Ostale mjere koje nacionalne vlade morati poduzeti uključuju:

• Promicanje kolektivnog pregovaranja o plaćama
• Ažuriranje zakonskih minimalnih plaća najmanje svake dvije godine ili najviše svake četiri godine za one zemlje koje primjenjuju mehanizam automatske indeksacije
• Inspekcije rada koje osiguravaju usklađenost i bave se problemima zlouporabe radnih uvjeta
• Osiguravanje pristupa rješavanju sporova i pravo na pravnu zaštitu za radnike

Sadržaj je dio projekta EU: solidarnost i oporavak koji se realizira u suradnji s Europskim parlamentom u Hrvatskoj.