Prema navodima Agencije za statistiku Eurostat, dug članica eurozone za 2022. godinu iznosio je 91,4 posto BDP-a, odnosno ukupne vrijednosti roba i dobara proizvedenih u jednoj zemlji tijekom godinu dana. U odnosu na 2021. godinu to je smanjenje duga za četiri posto, što je jako mnogo, ali prema analizi Europske središnje banke (ESB), radi se o jednokratnom učinku zbog ekonomskog oporavka nakon pandemije koronavirusa.

U svojoj najnovijoj prognozi ESB očekuje razinu duga od 89 posto za ovu godinu. Sljedeće godine on će vjerojatno blago pasti na 88,6 posto. Sveukupno gledano, razina duga znatno je iznad maksimalne granice od 60 posto BDP-a, utvrđene u takozvanom Paktu o stabilnosti i rastu EU-a. Pakt je posebno važan za zemlje eurozone, odnosno 20 članica EU-a koje imaju euro kao zajedničku valutu. Na kraju krajeva, to bi trebalo jamčiti stabilnost valute.

‘Razina zaduženja bez presedana’

Pakt i njegovi strogi kriteriji suspendirani su na četiri godine zbog pandemije koronavirusa i visokih cijena energije kao rezultat ruskog napada na Ukrajinu. Europska komisija nije pokretala nikakav postupak prema članicama EU-a zbog njihovog prevelikih državnih dugova, piše DW.

Jedanaest članica ima dug iznad granice od 60 posto. Najzaduženije zemlje su Grčka sa 171 posto BDP-a i Italija sa 144 posto. Njemačka se drži prilično dobro sa 66 posto. Iduće godine će visokozadužene zemlje morati ponovo početi ozbiljno raditi na smanjenju duga, preporučuje Europski fiskalni odbor, neovisno savjetodavno tijelo Europske komisije.

‘Trenutno imamo neviđeno visoku razinu zaduženja. Visina duga nas ne zabrinjava toliko kao činjenica da dug neće pasti bez drastičnih reformi u prezaduženim zemljama’, kaže Niels Thygesen, umirovljeni profesor ekonomije iz Danske i predsjednik Europskog fiskalnog odbora.

‘Ne možete poći od pretpostavke da će financijska tržišta jednostavno prihvatiti da razina dugovanja trajno bude iznad 100 posto’, rekao je Thygesen za DW. Refinanciranje duga postaje sve skuplje za visokozadužene zemlje zbog visokih kamatnih stopa. Raste jaz, odnosno spread između pouzdanih njemačkih i rizičnijih talijanskih državnih obveznica, a agencija Moody's već je snizila kreditni rejting Italije.

Troškovi državnog duga brzo rastu

Visoke kamate, koje povećavaju iznos dugovanja, sada svom silinom pogađaju ministre financija i proračune njihovih zemalja. Njemački ministar financija Christian Lindner nedavno je najavio da će financiranje otplate duga ove godine koštati 40 milijardi eura. Prošle godine iznosilo je samo četiri milijarde eura, a sada je udeseterostručeno. A prema navodima ministarstva financija u Rimu, Italija će morati izdvojiti ogromnih 100 milijardi eura za refinanciranje svojih dugova sljedeće godine.

Ekonomist Thygesen poziva države da usvoje dugoročni plan za smanjenje duga prije nego što ovaj problem, poput krize u Grčkoj prije devet godina, izmakne kontroli i dovede do državnog bankrota. ‘Činjenica da sada imamo veće kamate od očekivanih treba nas podsjetiti da problem zaista treba shvatiti ozbiljno i da će razlike između zaduženih zemalja nastaviti rasti ako se ništa ne poduzme’, rekao je Thygesen za DW.

S najvećim problemima se suočava desničarska vlada Giorgie Meloni u Italiji, ali ona nije jedina. Francuska, Španjolska, Portugal, Grčka i Cipar također bi morali konsolidirati svoje proračune, upozorili su savjetnici za proračunsku politiku iz Europskog fiskalnog odbora u svom godišnjem izvještaju.

Kako bi ovo trebalo funkcionirati bez gušenja gospodarstva ili uvođenja programa ratne štednje, predmet je velike rasprave među ministrima financija članica EU-a.

Gdje je plan za smanjenje duga?

Unatoč višemjesečnim pregovorima, ministri financija EU-a nisu se uspjeli dogovoriti oko zajedničkog koncepta jer je riječ o dva nepomirljivo suprotstavljena tabora.

Jedan, predvođen Njemačkom, zalaže se za jasne proračunske ciljeve koji bi se trebali primjenjivati ​​na sve zemlje i dovesti do brzog smanjenja duga. Drugi tabor, predvođen Francuskom i Italijom, oslanja se na individualne načine smanjenja duga koji uzimaju u obzir posebne okolnosti u Parizu, Rimu ili Ateni i koji ne predviđa kazne.

Njemački ministar financija Lindner savjetuje restrukturiranje javnih proračuna s fokusom na ulaganja u modernizaciju i digitalizaciju. ‘To je ono što trenutno radimo u Njemačkoj. Imamo umjereno restriktivnu fiskalnu politiku. To nam je potrebno i za borbu protiv inflacije, inače bi naše djelovanje bilo u suprotnosti s mjerama Europske središnje banke’, rekao je Lindner za DW, ukazujući na visoke kamatne stope ESB-a.

Visoki državni izdaci potakli bi inflaciju, koja trenutno pada. Manje dugova i više ulaganja u isto vrijeme mogu se postići ako postavite prioritete, kaže njemački ministar financija. ‘Ali za to je potrebna hrabrost da se ponekad kaže i ono što nije moguće ostvariti.’

Njegov francuski kolega Bruno Le Maire ima drugačije poglede. On smatra da bi štednja i prebrzo smanjenje duga onemogućili državama da dišu i spriječili ulaganja u budućnost.

Talijanski ministar financija Giancarlo Giorgetti i talijanski gospodarski stručnjaci pak smatraju da bi određene investicije, poput onih u zelenu energiju ili obranu, trebale biti isključene iz državnog duga. ‘Potrošnja, povezana s europskim prioritetima, služi ciljevima strateške politike i ne može se jednostavno zanemariti u fiskalnoj regulativi’, izjavio je Giancarlo Giorgetti na sastanku ministara financija EU-a u listopadu.

Njemačka striktno odbacuje ovo ‘zlatno’ investicijsko pravilo, koje vidi kao slabljenje odnosno razvodnjavanje Pakta o stabilnosti. Talijanski ministar financija je pod pritiskom jer Europska središnja banka smanjuje svoje spasonosne kupovine talijanskih obveznica, a od 2026. godine u Italiju neće više stizati ni novac iz programa EU-a za oporavak od pandemije koronavirusa.

Ako se ministri financija i Europska komisija ne dogovore o novim pravilima o zaduženjima do kraja godine, ponovo bi se primjenjivao stari Pakt o stabilnosti sa strogim ograničenjima novog zaduženja od tri posto BDP-a i rigidnim zahtjevima za brzo smanjenje duga.

Tada bi Europska komisija vjerojatno morala pokrenuti postupak protiv Italije i Francuske jer će ove zemlje, prema njihovim nacrtima proračuna, 2024. godine imati nova zaduženja daleko veća od četiri posto. A to nitko ne želi riskirati.

Thygesen također ne vidi rješenje u starom Paktu o stabilnosti, koji, kako kaže, ima jasna i teška pravila, međutim ona se ‘nikada ne bi mogla provesti u praksi jer bi kazne gurnule zadužene države u još dublji fiskalni ponor’.

‘Potrebna nam je dugoročna strategija za smanjenje duga, ne jednogodišnji ciljevi kao do sada, već, recimo, četverogodišnji plan. U tom planu bi se trebao opisati put ka konsolidaciji javnih proračuna koji, u najmanju ruku, daje pravac i smjernice za smanjenje duga koje bi taj proces činile vjerojatnim’, preporučuje ekonomist Thygesen, koji je ranih 1990-ih radio na razvoju zajedničke valute eura. Strogi godišnji ciljevi, po njegovom mišljenju, nisu efikasni – neophodni su individualni ciljevi koji bi se primjenjivali u dužem vremenskom razdoblju. A kako kaže, potrebno je i strpljenje.

Inače, na razini EU-a javlja se još jedan problem. Europska unija se prvi put zajednički zadužila za program obnove nakon pandemije.

Financiranje ovog duga od oko 400 milijardi eura, koji se distribuira u vidu kredita i isplata državama članicama - prije svega Italiji - postaje znatno skuplje nego što se prvobitno kalkuliralo - zbog visokih kamata. Proračun EU-a je pod značajnim pritiskom, ali članice odbijaju preuzeti na sebe dodatne troškove. Na pomolu je sljedeća bitka za preraspodjelu na razini Europske unije.