Broj stolova i stolica skoro je prepolovljen, ali su gotovo svi bili zauzeti: Splićani su se spustili u grad malo profeštati. Paradirati. Odokativnom procjenom, trake i lance skinule su dvije trećine kafića - malo manje onih u Getu i utrobi Palače, gdje ponekad nije ugodno sjediti u sjeni hladnih zidina, a malo više onih uz more i na božanstvenom proljetnom suncu. 'I još nam je Hajduk opet pobijedio u Rijeci, kakav bi tjedan mogao biti nego dobar', smije se Utrobičić.

Proteklih mjesec dana Bajamonti je izbacivao 'kave za vani', nešto se kombiniralo i improviziralo, ali nije to - to dok ne možeš pozdraviti svoje stalne goste, počastiti ih i proljudikati s njima. Na svom uobičajenom mjestu na Prokurativama montirali su se Jagoda i Vlado Srzentić, dohvatili se kava i tradicionalno se bacili na čitanje Slobodne. Podijele novine popola, pa se onda mijenjaju i dodaju.

'Oboje smo odradili koronu, pa sad dvostruko guštamo', govori nam Jagoda. Vlado je, kaže, prošao nešto gore: s obostranom upalom pluća završio je u bolnici na kisiku, bilo je to gadnih desetak dana, a kada su mu dali da kod kuće puše u gumene rukavice, shvatio je da je blizu oporavka.

'I sada smo dobili natrag ove svoje male gušte, dobro je', smiju se i oni. Veseo neki dan u Splitu.

Cankareva poljana krcata, na Rivi gužva, na Bačvicama promenada. Čak i dva policajca sjela su srknuti kavicu i odmoriti se na trenutak, izgledaju kao da su u 'čeki' pa im nećemo prigovoriti.

'Bašta nam je prorijeđena, ali samo neka se radi. Jest lijepo odmarati, ali samo kratko vrijeme: di ćeš non-stop ležat?' slikovit je konobar iz Dujma na Rivi, Josip Ramadža. Jutarnje otvaranje štekata čekalo je nekoliko stalnih gostiju, a prava navala nastupila je negdje oko jedanaest sati. U vrijeme pauze na poslu i marende.

'Ljudi su ionako svaki dan visili po klupama i zidićima, bilo je baš blesavo da nas nisu otvorili i ranije. Isti je vrag', smatra Ramadža.

Đirajemo centrom Splita i srećemo slikara Petra Leticu, on je u svojoj uobičajenoj dnevnoj patroli. Ostaje vjeran kavi iz kioska, baš čeka prijatelja pa će protegnuti noge do Zapadne obale.

'Ni prije korone nisam baš volio sjediti na štekatima. Živciraju me ljudi koji kašlju i pušu u mene, a i kakva je to distanca kad se skoro dodirujemo leđima i glavama?' objašnjava nam Letica.

'Ali neka su ih otvorili, nije to trebalo ni zabranjivati. Poviri u crkvu i vidi kako se tamo poštuju mjere: da su pravila bila jednaka, onda je tamo trebalo pohapsit i popa i vjernike. A nekim ljudima kafići su ono što je vjernicima crkva, kad su neravnopravni, onda im se narušavaju ljudska prava. Država pada na tome. Ako su vjernici pravi, Bog bi ih čuvao od korone i ne bi morali trčati u crkve zbog toga. A ovi koji vjeruju u kave ostali su uskraćeni', dodaje Letica.

Osjetio je i potrebu naglasiti da ga smrt Milana Bandića baš nimalo nije potresla.

Šećemo se dalje centrom grada i uvlačimo se u Get, tamo gdje je posljednjih godina otvoreno valjda stotinu restorančića, barova, kafića i birtijica. U ponedjeljak ujutro radili su na preskok, jedan otvoren i jedan zatvoren. Taman srećemo gazdu kultnog Teaka Tonija Jadrijevića kako mjerka štekat i računa koliko će stolova ondje moći stati, vjerojatno ne više od sedam.

'Nije da će se nešto isplatiti, ali otvorit ćemo sutra ili prekosutra. Moramo se uhodavati', govori nam Jadrijević. On ima sreću da zauzima pjacetu usred Geta, u kojem sunce promoli i zadrži se nekoliko sati, pa će posla ipak biti. Kolege u hladu vjerojatno će pričekati da prođu one tri čuvene marčane bure. Mora ih biti, prije ili kasnije.

Popuštanje epidemioloških mjera u Splitu je, kažemo, donijelo optimizam, a i Hajduk je napokon dao ruke. No usput je to proizvelo neočekivan efekt na komunalni red: kako je rad dozvoljen samo na terasama, ugostitelji su krenuli masovno uklanjati različite šatore, cerade, staklenike i plastenike kojima su se u prethodnim godinama širili mic po mic.

Osim građana, prodisao je grad.