Bomark je 1992. osnovao Miljenko Borščak. Krenuo je kao mali obiteljski distributer samoljepljivih traka za pakiranje i s vremenom širio asortiman. Među robom koju je nudio bila je i stretch folija. Rastom potražnje odlučio je 2005. osnovati tvrtku Bomark Pak te za nekoliko godina investirati u prvu proizvodnu liniju za stretch foliju.

Toš u firmu dolazi u ožujku 2014., da bi za nešto više od godinu dana bio imenovan direktorom. Pod njegovim vodstvom tvrtka je napravila iskorak na europsko tržište, a Toš je 2018. postao i njezin suvlasnik.

Danas Bomark Pak i Bomark Ambalaža čine Bomark Grupu. U njoj radi više od 300 ljudi. Od toga ih je oko 200 zaposleno u proizvodnom pogonu u Ludbregu dok su ostatak djelatnici Bomark Ambalaže. Ta je tvrtka najveći distributer proizvoda za pakiranje i zaštitu robe u Hrvatskoj sa svojim sestrinskim tvrtkama u Sloveniji, Srbiji te Bosni i Hercegovini.

Uspjeh Borščaka i Toša prepoznala je i poduzetnička zajednica. Bomark Pak proglašen je prije pet mjeseci hrvatskim EY Poduzetnikom godine, a u lipnju je ludbreški dvojac predstavljao Hrvatsku na proglašenju EY Svjetskog poduzetnika godine u Monaku.

Krenimo od onoga što trenutno tjera u očaj mnoge poduzetnike – nebeski visokih cijena električne energije i plina. Kako se vi nosite s krizom?

Jedan smo od najvećih potrošača električne energije u Hrvatskoj. Godišnje trošimo oko 45 milijuna kWh, što nas košta više od 25 milijuna kuna. Na plin trošimo dosta manje, svega 500 tisuća kuna. S HEP-om imamo godišnji ugovor koji istječe početkom 2023. godine. Što nas čeka nakon toga, ne znamo. Cijena električne energije na burzi u Mađarskoj porasla je preko deset puta. Kad bi nama za toliko porasli računi za struju, naravno da to ne bismo mogli prenijeti na krajnje kupce.

Biste li mogli otrpjeti da vam trošak električne energije poraste dva ili tri puta?

Ne možemo istrpjeti ništa! Nama sve diktiraju tržište i konkurencija. Nadamo se da će naša Vlada, kao i vlade u drugim zemljama, poput Francuske, Grčke, Slovenije i Poljske, pomoći električno intenzivnim industrijama. Njihovi proizvođači imaju fiksiranu cijenu električne energije. Bomark Pak izvozi 95 posto proizvodnje. Kako bismo bili konkurentni, moramo imati istu ili nižu cijenu struje i plina nego u Njemačkoj, Italiji, Poljskoj i Francuskoj. Ako država odluči da nećemo biti jednaki s ostalim europskim proizvođačima, onda ćemo morati razmisliti o izmještanju proizvodnje iz Hrvatske.

Još imate četiri mjeseca do potpisivanja novog ugovora s HEP-om. Što dotad očekujete od političara?

Nadam se da će uskoro Europska komisija i vlade država članica osmisliti strategiju kako bismo svi imali iste troškove električne energije, goriva i plina. Ipak smo mi jedno tržište. Tad bismo svi mogli podjednako podići cijenu proizvoda. Uz to bi se moralo zaštititi europsko tržište od uvoza robe iz trećih zemalja, onih koje nisu imale takav porast cijena energenata.

Tko su vam najveći konkurenti u proizvodnji stretch folije?

U Europi tvrtke iz Njemačke, Italije i Poljske, a iz svijeta proizvođači iz Brazila, Argentine, Saudijske Arabije, Kine i Indije.

Bilo je najava da ćete izgraditi solarnu elektranu za svoje potrebe. Što je bilo s tim projektom?

Za dva do tri tjedna krećemo s gradnjom. Realizacija projekta se odužila. Nažalost, kod nas još uvijek nije moguće brzo riješiti dokumentaciju. Za građevinsku dozvolu treba vam glavni projekt, a za njega je nužno odobrenje HEP-a za priključenje na mrežu. HEP je zatrpan zahtjevima jer mnogi grade solarne elektrane i vjetroelektrane. Zbog toga mjesecima čekate odobrenje. Sve to nam je produžilo izdavanje građevinske dozvole na gotovo godinu dana.

Koliko će vas koštati investicija?

Ukupno planiramo instalirati 15 megavata, a struju nećemo prodavati. Bit će to najveća solarna elektrana za vlastitu potrošnju u Hrvatskoj. Time ćemo pokriti oko 30 posto svojih trenutnih potreba za električnom energijom. Ukupna investicija bit će veća od 70 milijuna kuna.

Financirate projekt svojim novcem?

Bit će to 100 posto naša investicija. Bili smo se prijavili za sredstva EU-a iz Fonda za energetsku učinkovitost, ali nismo skupili dovoljan broj bodova. Prednost na takvim natječajima imaju tvrtke koje su energetski i ekološki u zaostatku. Po tome smo već sad u samom europskom vrhu.

Ljuti li vas to što ste toliko dugo čekali građevinsku dozvolu? Ako se ne varam, plan je bio da solarna elektrana krene s radom još prošle godine.

Naravno da smo ljuti, ali ja zbog toga neću okrivljavati državu ili Vladu. Najveći problem naših institucija je to što nemaju dovoljan broj kvalitetnog kadra. Projekte nema tko brzo i efikasno provesti i sve zapinje na realizaciji. A državna administracija ne može privući kvalitetne ljude jer nudi premale plaće.

Koliko iznosi prosječna plaća u Bomarku?

Trudimo se imati veće plaće nego konkurencija u okruženju. Tu ne mislim na Hrvatsku, jer smo mi jedini proizvođač stretch folije u državi. Prosječna plaća veća je od 1000 eura. Uz to pokrivamo radnicima troškove prijevoza, toplog obroka, isplaćujemo uskrsnice i božićnice. Dar za novorođeno dijete iznosi 10.000 kuna. Posebno plaćamo noćni rad jer kod nas proizvodnja ne staje. Kvalitetni i marljivi radnici brzo napreduju tako da ako ste strojar, možete vrlo brzo doći i do plaće od 1500 eura. Mislim da nema poduzetnika u Hrvatskoj koji ne želi imati visoke plaće u svojoj kompaniji. To vam garantira zadovoljnog i kvalitetnog radnika. Ali trošak rada kod nas je prevelik. Ako želite platiti čovjeka 15.000 kuna neto, on će vas skoro koštati dvostruko. Uz to imate dosta visoke poreze, a sad i visoku cijenu energenata.

Unatoč svemu tome, jedan ste od lidera u proizvodnji stretch folije u Europi. Kako ste to uspjeli?

Velikim ulaganjima. U posljednjem investicijskom ciklusu, koji je trajao četiri-pet godina, investirali smo više od 50 milijuna eura u razvoj proizvodnje. Prije toga uložili smo približno isto toliko. Od tih gotovo 100 milijuna eura većinom se radi o našem novcu i bankarskim kreditima, a oko pet milijuna eura povukli smo iz fondova EU-a. Zahvaljujući tim investicijama danas držimo više od pet posto europskog tržišta ambalaže. Ove godine 5000 kamiona izaći će iz našeg pogona za kupce u 30-ak zemalja. Ostvarit ćemo izvoz vrijedan između 750 milijuna i 800 milijuna kuna te postati najveći europski proizvođač. Kad se gleda globalno, ispred nas će biti samo dvije azijske kompanije.

Planirate li nove investicije?

Apsolutno. U iduće tri godine investirat ćemo više od 30 milijuna eura. Idemo u nabavu novih strojeva, gradit ćemo i novu halu, a dio ulaganja otići će na spomenutu solarnu elektranu.

Koliko sad imate proizvodnih linija?

Deset, a uskoro ćemo u rad staviti još dvije. Radi se o najmodernijim strojevima koji mogu proizvoditi foliju debljine svega pet mikrona. Za usporedbu, promjer eritrocita, crvenog krvnog zrnca, iznosi oko sedam mikrona. Svaka ta proizvodna linija košta oko 2,5 milijuna eura. A samo je jedna dovoljna da pokrije tržište Hrvatske.

Zbog čega je važno da folija bude toliko tanka?

Nekad je standard bio 23 mikrona. Zatim smo mi to srezali za više od pola. Time za omotavanje iste količine robe na paleti trebate dvostruko manje plastike. Zašto baš stretch folija? Jer se ona u posljednjih 40 godina, koliko se koristi, pokazala kao najpovoljniji, najsigurniji i najzeleniji način za zaštitu robe u transportu. Stretch folija proizvodi se od polietilena niske gustoće, a koji se dobiva od nafte. Taj se materijal može 100 posto reciklirati. Naš proizvod ne ide do krajnjeg kupca, već se koristi za manipulaciju između tvornica i distribucijskih centara. On se nakon upotrebe prikuplja i reciklira. To nije plastična vrećica koju će netko baciti u šumu ili u more. Zbog toga nikad nije bio na popisu zabranjenih materijala.

Cijena nafte je rasla. Je li rasla cijena i vaše glavne sirovine, polietilena?

Naravno. Zato smo morali dizati cijenu folije za 30 do 40 posto.

Spomenuli ste da ćete uskoro staviti u rad nove proizvodne linije. Hoćete li zapošljavati nove radnike?

Planiramo zaposliti 20 novih djelatnika. Tražimo ljude koji se ne boje rada i voljni su učiti. Primamo i one sa srednjom stručnom spremom. Obuka traje tri mjeseca, što je dovoljno da usvoje osnove.

Koliko je vama trebalo da pohvatate konce? U Bomark ste došli iz financijske industrije i niste imali iskustva u proizvodnji.

To je točno. Karijeru sam počeo u investicijskoj tvrtki Fima Vrijednosnice kao analitičar. Zatim sam se 2014. javio na natječaj za posao u Bomarku. Tražili su osobu za financije i kontroling. Kad sam se zaposlio, krenuli smo s projektima EU-a i laganim restrukturiranjem. Vlasniku Miljenku Borščaku svidjelo se kako radim. Ponudio mi je mjesto direktora i prihvatio sam. Trebale su mi oko tri godine da u potpunosti uđem u ovu specifičnu industriju. Ona se naizgled čini jednostavnom, ali je kompleksna. Bez našeg proizvoda ne može funkcionirati nijedna druga industrija. Čak bih rekao da je ambalaža nekad važnija od hrane. Ako nemate u što pakirati vodu ili meso, ne možete ih ni isporučiti.

Kad ste imenovani direktorom, imali ste samo 31 godinu. Je li vas bio strah?

Nije. Ako to mogu tako reći, ja sam malo drugačiji. Nikad se nisam bojao preuzeti rizik. Za mene je to bio velik izazov. Jedini uvjet koji sam postavio bio je da mi se nitko ne miješa u posao. Onda mogu stati iza dobrih i iza loših rezultata. Miljenko je to prihvatio i to dandanas poštuje. On je jedan od rijetkih koji je prepustio veliku kompaniju nekom 'dečecu' koji se dotad razumio samo u brojke i kalkulacije. Ali za uspjeh Bomarka nismo zaslužni ni ja ni Miljenko, već cijeli naš tim. Od pojedinca možda dođe ideja, ali za njezinu realizaciju potrebna vam je kvalitetna ekipa. Srećom, u Bomarku to imamo.

Moram vas to pitati iako nema veze s vašom tvrtkom. Financijaš ste i bavili ste se kontrolingom poslovanja. Kako komentirate curenje novca iz Ine? Riječ je o nevjerojatnim iznosima.

Nezahvalno je komentirati druge kompanije. Opet, neshvatljivo mi je kako se to moglo dogoditi. Primjerice, mi znamo kamo je otišla svaka kuna od doslovno svake kave. Ono što nas može utješiti jest da je sustav reagirao. Institucije su odradile svoj posao.