Spektakl koji prati Olimpijske igre, od atraktivnih ceremonija otvaranja i zatvaranja do sportskih natjecanja vrhunskih sportaša, često zabljesne tolikom jačinom da se u njegovoj sjeni vrlo teško može vidjeti njegova prava cijena. A ona može biti enormna. Dapače, trošak organizacije Olimpijskih igara s godinama je toliko narastao da se Međunarodni olimpijski odbor (MOO) našao u problemima oko interesa za potencijalno domaćinstvo budućih natjecanja.

Sam proces, od kandidiranja pa do završne svečanosti na Olimpijadi, traje otprilike deset godina. Gradovi prvo izražavaju potencijalni interes, no u procesima u kojima je potrebno ishoditi podršku lokalnog stanovništva ili nacionalnih vlasti mnogi od prvotnih potencijalnih kandidata odustanu. Razlog je, naravno, novac jer se radi o milijardama dolara koje je potrebno osigurati kako bi se organizirale Olimpijske igre.

I za razliku od troškova koji su vrlo opipljivi jer nastaju tijekom dugog procesa prije samog održavanja Igara, prihodi koji bi ih trebali nadoknaditi i, idealno, premašiti puno su imaginarnija kategorija. Za njihovo ostvarivanje preostaje tek dva ili tri tjedna, a iako se radi o značajnom turističkom i medijskom potencijalu, uspjeh nikako nije zagarantiran.

Jedan od najpoznatijih primjera koliko je to teško slučaj je ljetne Olimpijade 1976. godine u kanadskom Montrealu. Istraživanje troje stručnjaka s Oxforda pokazalo je da su troškovi organizacije tih Olimpijskih igara premašili planove za čak 720 posto, a grad je i trideset godina kasnije otplaćivao obveznice kojima ih je financirao. Prema rezultatima tog istraživanja, provedenog u srpnju 2016. godine, prosječan trošak organizacije ljetnih Igara iznosi 5,2 milijarde dolara, a zimskih 3,1 milijardu.

No pravi troškovi ovise o postojanju infrastrukture i, još više, o tome koristi li se ta infrastruktura i kasnije, a koliko to može biti problematično, jasno je i iz izgradnje brojnih rukometnih dvorana koje su Hrvatskoj ostale u, uglavnom neiskorišteno, naslijeđe nakon Svjetskog prvenstva 2009. godine. Američki profesor Andrew Zimbalist, autor nekoliko knjiga o Olimpijskim igrama, u izjavi za Business Insider podsjeća da godišnji troškovi održavanja jedne dvorane mogu dosezati i 30 milijuna dolara.

Striktno brojčano gledajući, oksfordsko istraživanje pokazuje da su dosad najskuplje bile Zimske olimpijske igre u ruskom Sočiju, za koje se navodi ukupna cijena od gotovo 22 milijarde dolara, iako u medijima postoje i dvostruko više procjene. Među ljetnima najvišu je cijenu imala londonska Olimpijada 2012. godine, a stajala je 15 milijardi dolara. Nakon tih podataka nameće se pomisao da bi nekim gradovima domaćinima jeftinije bilo da su, umjesto kompletne organizacije Olimpijskih igara, samo izgradili olimpijski plamen i vatru održavali spaljivanjem novčanica.

Zimbalist podsjeća da već i sam proces kandidiranja, prije nego se uopće krene s organizacijom, može biti prilično skup. Chicago je, navodno, na svoju kandidaturu za Olimpijadu 2016. godine potrošio čak 100 milijuna dolara. I na kraju su izgubili. Nakon što prođe konačni rok za kandidiranje uobičajeno slijedi proces odabira koji ima dodatne troškove, a odabir lokacije za iduće Olimpijske igre obično se objavljuje nekih sedam godina prije samog održavanja. Koliko su se vremena promijenila, dobro ilustrira podatak da se za Olimpijske igre 2004. godine kandidiralo 12 gradova, za Olimpijadu 2020. njih pet, a za zimske Igre 2022. samo dva: Peking i kazahstanski Almaty.

Iako za Olimpijske igre 2026. u ovom trenutku kao potencijalno mjesto održavanja figurira sedam lokacija (Graz i Schladming u Austriji, Erzurum u Turskoj, Sion u Švicarskoj, japanski Sapporo, švedski glavni grad Stockholm, američki Salt Lake City te kanadski Calgary), pitanje je koliko će se stvarno pred MOO-om naći kandidatura početkom iduće godine, kad istječe krajnji rok. Odbor bi konačnu odluku o domaćinu trebao donijeti u rujnu 2019. godine.

Zahtjevi prema gradovima domaćinima su značajni. Uz sportske kapacitete, potrebno je osigurati smještaj organizatorima, medijima, gostima, olimpijsko selo za sportaše, transport i još dosta drugih popratnih stvari. Gradovi domaćini su nekad, uz turističku ponudu, profitirali od televizijskih prava, no MOK je s godinama bitno srezao taj kanal prihoda. U devedesetima je odboru pripadalo oko četiri posto od televizijskih prihoda, da bi do Olimpijade u Rio de Janeiru 2016. godine taj udio porastao na čak 70 posto.

U olimpijskom odboru su svjesni problema s potencijalnim budućim lokacijama za održavanje Igara. Predsjednik MOO-a Thomas Bach još je 2014. godine predložio 40 točaka kojima bi odbor mogao 'oblikovati budućnost olimpijskog pokreta' i stvari su krenule u tom smjeru, no pitanje je koliko će te promjene ići duboko i hoće li donijeti novi potencijalni interes za domaćinstvo. U međuvremenu su se javljale i ideje da bi za buduće Olimpijske igre trebalo odabrati samo jednu lokaciju koja bi onda imala svu potrebnu infrastrukturu i koju ne bi trebalo svake četiri godine graditi iznova, no MOO nije iskazao sklonost toj ideji.

Christophe Dubi, izvršni direktor za Olimpijske igre u MOO-u, izjavio je tijekom nedavnog posjeta kanadskom gradu Calgaryju da odbor i dalje radi na tome da one budu jeftinije i isplativije. Dodao je i da je komitet napravio brojne korake kako bi olabavio zahtjeve prema gradovima domaćinima, poput poticanja da se koriste već postojeća sportska borilišta, ublažavanja pravila koja reguliraju pitanja gledališta, kao i dozvole da se sklope sporazumi s lokalnim jedinicama koje već imaju kapacitete, što bi moglo smanjiti troškove za potencijalne domaćine.

'Ispitujemo svaki mogući detalj kako bismo procijenili možemo li ga pojeftiniti ili nekako promijeniti', kazao je Dubi za kanadske medije. Dužnosnik MOO-a izjavio je i kako je odbor odlučio odvojiti čak 925 milijuna dolara za domaćina Olimpijskih igara 2026. godine, a taj bi se iznos mogao povećati. Ta je izjava vrlo dobra ilustracija toga koliko su se vremena promijenila i koliko je MOO spreman na promjene da bi održao Olimpijske igre na životu.

Nažalost, koliko god se promovirao olimpijski ideal plemenitog sportskog natjecanja, surova istina je da se radi o medijskom spektaklu u kojem novac igra glavnu ulogu, iako Olimpijada u tome nije usamljena. Naprotiv, anegdotalni znak koliko su se stvari promijenile može biti i činjenica da se danas više ne govori o međunarodnom ili lokalnom sportu, već o sportskoj industriji. Sportska natjecanja još samo na marginama ispunjavaju sportske ideale plemenitog nadmetanja (iako, zahvaljujući sveprisutnom klađenju, i tu često zna biti svega), dok su svi praćeniji i značajniji sportovi postali prave tvornice novca.

Zato, koliko god u ovom trenutku budućnost Olimpijskih igara malo izgledala upitno, postoji i ono uvjerenje da će MOO svakako pokušati pronaći načine da cijela stvar bude prihvatljivija za buduće domaćine i da se novac nastavi okretati. Kako olimpijski pokret kroz lokalne olimpijske organizacije u konačnici ipak financira i razvoj samog sporta, svakako se treba nadati da će se pronaći nekakvo rješenje. A do tada uživajmo u sportskim natjecanjima. I reklamama.