Kaos oko izlaska Velike Britanije iz Europske unije, koji je već mjesecima glavna tema europske politike, u drugi je plan bacio ne manje važnu partiju političkog šaha koja prati održavanje izbora za zastupnike u Europskom parlamentu. Izbori su najavljeni za posljednji vikend svibnja, a posljedično će doći i do rošade u vodstvima glavnih europskih političkih organa: Europske komisije (EK), Europskog vijeća te Europskog parlamenta. Igrom slučaja, potkraj ove godine istječe mandat i sadašnjem predsjedniku Europske središnje banke (ECB) te će pregovori i dogovori oko iduće osobe koja će biti na čelu te institucije također biti dijelom političke tržnice.

I mada se za sada još uvijek tek nagađa tko bi mogao biti zainteresiran za koju poziciju i čiji kandidati bi mogli završiti gdje, postaje sve jasnije da svoju priliku u ovom krugu nikako ne namjerava propustiti Francuska. Dolaskom Emmanuela Macrona na predsjedničku poziciju francuski je glas u europskoj politici postao zvučniji, a paralelno s time, i padom utjecaja koji Angela Merkel ima u svojoj državi, njemačka je dominacija ponešto oslabila. Ovih dana tako su se pojavila i nagađanja da će Francuska za sebe tražiti vodeću poziciju u Europskoj komisiji, na čijem se čelu posljednjih pet godina nalazi Luksemburžanin Jean-Claude Juncker.

Briselski mediji pišu da bi Francuska, u želji da njen kandidat dođe na čelo izvršne vlasti Europske unije, zauzvrat odustala od toga da gura svojeg predstavnika na čelo ECB-a. Posljednji Francuz koji je bio na čelu Europske komisije bio je Jacques Delors, i to od 1986. do 1994., a Francuska je posljednji put držala jedno od ključnih mjesta u europskim institucijama krajem 2011., kad je istekao mandat tadašnjem predsjedniku ECB-a Jean-Claudeu Trichetu. Njega je na toj poziciji zamijenio talijanski kandidat Mario Draghi.

Portal Euractiv poziva se na neimenovane izvore iz francuske vlade koji tvrde da 'postoje odlični francuski kandidati za ECB', no koji i primjećuju da 'ako želite imati utjecaj na budućnost Europe, Komisija je važnija'. ECB je zadužen za monetarnu politiku zemalja članica eurozone, odnosno 19 država koje zajednički koriste euro, i iako utjecaj koji ima ta banka lako prelazi sve granice, Europska komisija ipak ima puno širu lepezu zadataka i obaveza.

Konačnu odluku o tome koju će poziciju za svoje kandidate tražiti Francuzi donijet će predsjednik Macron, a iz njegova ureda zasad ne dolaze nikakvi komentari. Sve će, naravno, ovisiti i o rezultatima izbora u svibnju, no u briselskim kuloarima se kao jedan od mogućih kandidata za predsjednika EK spominje Michel Barnier, Francuz koji je proteklih mjeseci bio na čelu pregovaračke komisije EU-a u dogovorima oko konačnih uvjeta pod kojima će Velika Britanija napustiti članstvo u Uniji.

Uz Barniera, kao potencijalni šefovi Komisije zasad su se spominjali njemački kandidat Manfred Weber te Nizozemac Frans Timmermans. Weber bi na čelo Komisije došao kao predstavnik političkog desnog centra, mada ga neki vide i kao puno radikalnijeg političara. Grčki premijer Aleksis Cipras prije desetak dana kazao je da se sve 'progresivne snage moraju složiti da imamo odgovornost i obavezu spriječiti izbor ekstremnog neoliberala i ultradesničarskog bavarskog političara Manfreda Webera za predsjednika Europske komisije'. Cipras je dodao i da bi Weberov izbor 'formalno označio suradnju između desne i ultradesne politike, a to bi bilo katastrofalno za budućnost Europe'. Sadašnji potpredsjednik Komisije, Nizozemac Timmermans, koji dolazi s lijeve strane političkog spektra, Ciprasu bi zasigurno puno više odgovarao.

Francuski predstavnici dosad su se najviše spominjali kao mogući pretendenti na mjesto pozicije predsjednika ECB-a. U tim nagađanjima na vrh su isplivala dva kandidata. Prvi je sadašnji guverner središnje banke Francuske François Villeroy de Galhau, a drugi je također ugledni bankar Benoît Cœuré, koji ima nešto više uvida u svakodnevno poslovanje Europske središnje banke jer već sedam godina sjedi u izvršnom vijeću te institucije.

U slučaju da Francuska ne odluči inzistirati na svojem predstavniku na čelu ECB-a, kao najizgledniji mogući budući šefovi monetarne politike eurozone dosad su se spominjali finski kandidat Erkki Liikanen, bivši guverner tamošnje središnje banke, te sadašnji guverner njemačke središnje banke Jens Weidmann. Svojevremena ostavka njegova prethodnika Axela Webera početkom ovog desetljeća, koja je značila i odustajanje od kandidiranja za čelnu poziciju u ECB-u, otvorila je put sadašnjem šefu Mariju Draghiju.

U rošadi na čelima europskih političkih tijela trebat će odlučiti i o idućem predsjedniku Europskog vijeća (zasebnog tijela u odnosu na Vijeće Europske unije i Vijeće Europe). Na čelu tog tijela, koje okuplja čelnike izvršnih vlasti svih članica Unije, sada se nalazi bivši poljski premijer Donald Tusk. To vijeće ima značajnu ulogu u kreiranju političkog smjera same Unije iako se na predsjednika Komisije gleda kao na osobu koja ima ključnu ulogu u oblikovanju prioriteta.

Francuski kandidat na poziciji šefa Komisije tako bi bio vjetar u leđa Macronovim planovima o reformi Unije nakon odlaska Velike Britanije. Francuski predsjednik već je ranije predlagao reviziju šengenskog sustava, kao i stvaranje zajedničkih policijskih snaga i politike za azilante. Uz to, Macron priželjkuje reformu europske industrijske politike.

Iz te sfere dolazi još jedno ime koje se posljednjih tjedana počelo spominjati kao osoba koja bi mogla naslijediti Junckera na vodećoj poziciji u Europskoj komisiji. Radi se o sadašnjoj povjerenici za tržišno natjecanje Margrethe Vestager, bivšoj danskoj ministrici ekonomije i unutarnjih poslova. Vestager je tijekom svojeg mandata pokazala odlučnost u borbi protiv onih koji su zloupotrebljavali svoju poziciju na tržištu te je Komisija odrezala nekoliko vrlo visokih i vrlo zvučnih kazni divovima poput Googlea, Facebooka i Mastercarda.

Među spomenutim potencijalnim kandidatima nitko još nije i službeno objavio namjeru kandidiranja za neku poziciju, no ti se pregovori ionako najčešće odvijaju iza zavjese te se u javnost većinom izlazi samo s dogovorenim i gotovim rješenjima. Kako god oni na kraju završili, čini se da su u Parizu čvrsti u namjeri da se u Uniji malo obnovi znanje francuskog.