Ivkovića u Azerbajdžanu već poznaju. Ondje je imao sličan projekt, a novi je vrijedan deset posto ukupno namijenjenog novca koji Azerbajdžan planira potrošiti na podizanje novih nasada, oko 450 milijuna eura. Azerbajdžancima se obvezao kako će već u veljači dopremiti reprodukcijski sadni materijal kako bi sami proizvodili sadnice umjesto da ih uvoze.

'Po tehnologiji proizvodnje i po jedinici površine, oni su daleko ispod Hrvatske. Proizvode od 350 do 400 kilograma lješnjaka po hektaru, a mi od 3500 do 4000 kilograma, što znači deset puta više nego oni', kaže za tportal Frane Ivković, nekadašnji direktor Zavoda za voćarstvo koji je projektirao na tisuće hektara voćnjaka na prostoru bivše Jugoslavije, ali i dalje, između ostalog u Iranu.

I sam je vlasnik 50 hektara voćnjaka u okolici Ivanić Grada, koji je postupno okrupnjavao kupovinom 'komad po komad usitnjene zemlje' još od 1973. godine. Godišnje proizvodi oko dva milijuna kilograma jabuka, od čega milijun prerađuje u sto posto prirodni sok.

Azerbajdžan će 'prešišati' Hrvatsku

'Ekološku proizvodnju toliko ne priznajem jer se kod nas u 80 posto slučajeva zlorabi, naročito u voćarstvu', dodaje nam on.

Azerbajdžance će savjetovati pak oko svih voćnih vrsta. Plan im je u deset godina podići oko 100.000 hektara novih nasada, od čega bi 50.000 bilo pod lijeskom, a ostatak pod jabukama, kruškama i trešnjama. Svake bi godine podizali po 10.000 novih hektara. Ukupna azerbajdžanska investicija penje se na oko 4,5 milijardi eura.

'Azerbajdžan će 'prešišati' Hrvatsku. Njihov predsjednik je uvidio da cijena nafte varira, a posljednjih nekoliko godina im je bila strašno niska. Tamo je puno bogatih ljudi, ali je selo siromašno. Rade za niske dnevnice, oko dva eura. No uvidjeli su da im voćarstvo omogućuje siguran dohodak, a imaju i sigurno tržište Rusije za izvoz svih voćnih vrsta u neograničenim količinama. Dakle imaju tržište, radnu snagu i prostor ispod Kavkaza, samo trebaju suvremene tehnologije i struku kako bi postali jedni od najvećih proizvođača lješnjaka u svijetu, ako ne i prvi, a ostale voćne vrste će podići onoliko koliko im je potrebno, kao i za izvoz u Rusiju', objašnjava ovaj hrvatski voćar tportalu.

Ivković je područje već obišao.

Izazov i za europske stručnjake

'To je jako velik posao, ne samo za moj projektni tim, nego je izazov i za europske stručnjake', otkriva nam on.

Pitamo ga može li se nešto slično napraviti u Hrvatskoj?

'Bilo bi nam dovoljno već 50.000 hektara te 1,2 milijarde eura da podignemo nove nasade, oslobodimo se uvoza voća i limuna, osim banana i egzotičnog voća. Nasadi se mogu podići u roku od pet godina, to nije problem. Godišnje bismo uvozili oko 20 milijuna eura egzotičnog voća jer možemo proizvoditi dovoljne količine čak i limuna, a izvozili bismo različite vrste voća i voćnih prerađevina za 350 milijuna eura te zaposlili oko 23.000 novih ljudi u toj proizvodnji. Vlada samo treba odlučiti da voćarstvo postane prioritet, kao kada su se odredili o gradnji cesta', sugerira ovaj voćar koji je izradio i strategiju razvoja voćarstva Hrvatske, prema kojoj bi samih badema trebalo biti oko 10.000 hektara, 1000 hektara limuna, 10.000 hektara maslina te 5000 maraske.

'Voćarstvo je jedna od dohodovnijih poljoprivrednih kultura. Ljudi su zainteresirani, ali na našem tržištu vlada anarhija. Nisu se udruživali jer se boje proizvođačkih organizacija, a loše iskustvo 'vuku' još iz doba poslije Drugog svjetskog rata, od kolektivizacije i zadruga koje nisu bile dobre', objašnjava Ivković koji svoj sok pod brendom Tekuća jabuka i Maja, što je kombinacija soka mandarine i jabuke, prodaje na hrvatskom tržištu.

Upravo prerada jabuka u sok spasila ga je od propasti. Jabuku je, kaže, prije prodavao otkupljivačima, ali kada je vidio da to ne ide, odlučio se za direktnu prodaju soka trgovačkim lancima.

'Danas Europa u voćarstvu i drugim granama poljoprivredne proizvodnje funkcionira kroz proizvođačke organizacije. Voćari osnuju organizaciju po voćnim vrstama i direktno preko nje plasiraju robu u trgovačke lance. Ne daju da ih otkupljivači izrabljuju kao do sada u Hrvatskoj. Tako proizvođači žive loše, a otkupljivači odnosno šverceri, kako ih zovem, imaju neku zaradu jer uzimaju proizvod od voćara, ne plaćaju im na vrijeme ili nakon godinu dana. Trebamo izbiti tu kariku u proizvodnji i trgovini voćem', sugerira ovaj stručnjak za voćne nasade.

Odustao od švedskog tržišta

Njegovi sokovi mogli bi završiti na Bliskom istoku jer je u pregovorima s islamskim državama, ali još čeka hoće li doći do realizacije posla. Od iduće godine kreće u proizvodnju soka za Spar pod njihovom markom, a prodavat će se u trgovinama širom Europe.

'Teško mi je prepustiti svoj brend, ali s obzirom na količinu koju bi preuzimali, ostavit ću ga za druge trgovačke lance', kaže nam Ivković, dodajući da je u posljednji tren odustao od ugovora sa Šveđanima:

'Skoro sam stavio potpis na ugovor, ali kada sam vidio da me nisu stavili među njihove domaće sokove, kojih proizvode jako malo, nego među ostale države Balkana, odustao sam. Oni su jako osviješteni što se tiče kupovine i kupuju svoje proizvode, pa bili oni i skuplji.'