Dok se u godini pandemije i po podacima MMF-a volumen svjetskog gospodarstva smanjio za 3,1%, stotinu najvećih koncerna u sektoru vojne industrije je i 2020. ostvarilo rast od 1,3% i promet od 531 milijardi dolara – više nego BDP čitave Belgije, piše Deutsche Welle.

Ali čak i taj golemi iznos je samo procjena Stokholmskog instituta za mirovna istraživanja (SIPRI), jer isto tako tradicionalno do pravih brojki vojnih koncerna iz zemalja kao što je Kina je teško doći. Ipak, među 100 najvećih i dalje dominiraju američki koncerni: 41 tvrtka je utržila 54% svih izdataka za oružje ove planete. Samo Lockheed Martin je prošle godine prodao oružane sustave u vrijednosti od preko 58 milijardi dolara.

Isto tako tradicionalno, vojni koncerni znaju kako „podmazati“ političare: prema informacijama američke nevladine organizacije Open Secrets, američki koncerni u tom sektoru su u protekla dva desetljeća potrošili 285 milijuna dolara za novčane potpore strankama u izborima i oko 2,5 milijardi dolara za rad lobista.

Novo oružje sa juga

Alexandra Marksteiner sudjeluje u izradi izvješća SIPRI i tvrdi kako se tvornicama oružja ta investicija dobro isplatila: „Na primjer, lobisti su se pobrinuli da politika uglavnom izuzme zaposlenike vojnih tvornica od lockdowna i preporuke za rad od kuće. Povrh toga su rate isplata nekih narudžbi uslijedile prije nego što je bilo predviđeno kako bi te tvornice imale veću financijsku sigurnost.“

Simone Wisotzki iz Zaklade za istraživanje mira i sukoba pokrajine Hessen ukazuje kako sve veći značaj imaju vojni koncerni „globalnog juga“. Prije svega kad je riječ o Indiji, među 100 najvećih su već tri koncerna iz te zemlje, a i po volumenu od 1,2% izdataka je Indija već dosegla Južnu Koreju.

No i Indija je ipak još daleko od svog starog rivala, Kine. Pet kineskih tvrtki su na prvom mjestu kod trenutne modernizacije kineske vojske i na njihov račun je otišlo 13% izdataka za 100 najvećih.

Wisotzki upozorava i na još jedan trend: sve je teže razaznati je li nešto za civilnu ili za vojnu namjenu, pogotovo kad je riječ o informatici i komunikacijama. „Tako je kineski NORINCO sudjelovao i u razvoju satelitskog sustava. S njim je taj koncern zaradio prilično novca, a sustav se koristi i za vojne i za civilne svrhe."

Možda će se SIPRI ubrzo baviti i Microsoftom...

S tim se potpuno slaže i suradnica SIPRI-a Marktsteiner: „Ako želite doista konceptualno sažeti vojnu industriju, onda ne smijete više govoriti samo o tradicionalnim sudionicima kao što je Lockheed Martin.“ Pogotovo u informatici se u taj sektor već guraju i koncerni poput Googlea ili Oraclea, a ona ističe i primjer Microsofta. Ta kompanija je dogovorila posao s američkim ministarstvom obrane vrijedan 22 milijarde dolara po kojem će Microsoft američkoj vojsci isporučiti posebne naočale kroz koje će vidjeti i strateške informacije o stanju na bojnom polju pred vojnikom – takozvane Integrated Visual Augemtation System.

Jer vojska je također otkrila Silicijsku dolinu. „Shvatili su da te kompanije kod novih tehnologija, bilo da je to umjetna inteligencija ili tehnologija 'oblaka', raspolažu saznanjima koja daleko premašuju ono što mogu ponuditi uobičajeni proizvođači oružja. Posve je moguće i da neki od tih informatičkih koncerna dospije među 100 najveća proizvođača oružja SIPRI-a“, smatra Marksteiner.

Nekim tvornicama oružja je ipak u godini korone utržak pao, ali dok se u Francuskoj to možda može objasniti pandemijom, pad prometa ruskih vojnih koncerna ima i druge uzroke, objašnjava Marcus Bayer iz bonskog Međunarodnog centra za istraživanje sukoba. Ruski koncerni su zabilježili pad prometa od 6,5% u odnosu na godinu 2019., ali on to tumači razvojem vojne industrije u zemljama koje su bili veliki kupci ruskog oružja kao što su Kina i Indija.

Kao primjer navodi nosače aviona: prvi kineski nosač je bio još sovjetski brod za čiji završetak 1998. u Rusiji više nije bilo novca pa je – na veoma mutan način dospio u Kinu. „U posljednjih dvadesetak godina Kina nije samo sustigla Rusiju u sposobnostima proizvodnje nosača aviona, nego ju je i prestigla. U svo to vrijeme Rusija nije proizvela niti jedan nosač aviona. Ali i Indija je u međuvremenu, na temelju nekadašnje sovjetske tehnologije, razvila vlastiti nosač.“

Sve više europskih projekata

I Europa je također marljiva u proizvodnji oružja: u blagajne vojnih koncerna Starog kontinenta je stiglo 21% utrška 100 najvećih, što znači da je 26 europskih koncerna 2020. prodalo oružja u vrijednosti od 109 milijardi dolara. Četiri isključivo njemačka koncerna su tu utržili skoro 9 milijardi dolara, ali sve je teže u Europi govoriti tek o nacionalnim tvornicama oružja.

Na prvom mjestu je tu transeuropski koncern Airbus čiji je vojni sektor prošle godine prodao oružanih sustava u vrijednosti od 12 milijardi eura – 5% više nego 2019. Bayer ukazuje kako europske i države i tvrtke sve više ulažu u takvu međunacionalnu suradnju kako bi zajednički snosili goleme troškove oružanih sustava budućnosti, bilo u zraku, na vodi i kopnu, bilo u virtualnom svijetu.

No Simone Wisotzki upozorava kako je to dodatni problem za sam mirovni institut iz Stockholma jer tako više nije jasno koja zemlja prodaje to oružje – i koja zemlja je dozvolila prodaju takvog oružja gdje bi to možda trebalo biti upitno. Kao primjer ističe prodaju Eurofightera Typhoon koji su razvile tvrtke Njemačke, Velike Britanije, Italije i Španjolske. U Njemačkoj se političari spore oko isporuke oružja u inozemstvo, ali su Eurofighteri ipak na kraju dospjeli u Saudijsku Arabiju - makar ona vodi rat protiv Jemena.