'Ha, ha... Mogu se samo nasmijati na vaše pitanje jesmo li sudjelovali u obnovi Banovine, ništa mi drugo ne preostaje. Znam da od demantija ne bih imao nikakve koristi, jer kad se jednom nešto objavi, to tako i ostaje' - kaže Slobodnoj Dalmaciji Ivan Jelić iz tvrtke "Lapovci građenje" iz Vinkovaca, koji je odmah shvatio o čemu se radi. Ministarstvo prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine dalo je na uvid javnosti imena svih tvrtki koje su sudjelovale u obnovi.

'Pa sad vi novinari pogađajte koja jest, a koja nije! Moja sigurno nije, jer je osnovana 2001. U Glini nikad nisam bio, a kroz Petrinju sam prošao jednom u životu', govori Jelić, čija je tvrtka radila na obnovi objekata u Vukovaru, Iloku i nešto manje u Osijeku, pa se po toj osnovi našla na popisu.

Tom logikom stali smo nazivati tvrtke s područja Sisačko-moslavačke županije, no rijetki su pristali išta komentirati. Prozvani su se već obratili strukovnim organizacijama jer su osvanuli, kako kažu, na listi srama, a nemaju ama baš nikakve veze s onim što im se predbacuje. Traže da ih se zaštiti.

'Ove optužbe su sulude. One su politikantske i iskonstruirane po sistemu rekla-kazala. Mi smo na Banovini sanirali u ratu oštećene kuće sukladno tadašnjoj zakonskoj regulativi i gledati na to iz današnje perspektive i onoga što se sada u tom smislu od projektanata i izvođača građevinskih radova traži nemoguće je', kaže inženjerka građevinarstva iz Siska, čiji su podaci poznati redakciji, a inzistirala je na anonimnosti jer se, veli, "ne može obraniti od poziva ljudi u atmosferi linča koja je stvorena".

'Ta je obnova provedena neposredno nakon rata. I svaki od vlasnika obnovljenih objekata imao je pravo dati primjedbe na obavljene radove. Obnovljene su tisuće objekata od Dubrovnika do Vukovara. I premda tada Komore inženjera građevinara Hrvatske nije bilo, postojala su druga mjerodavna tijela i hijerarhija se znala. Mnoge su kuće njihovi vlasnici, koji nisu imali vremena čekati državu da to za njih uradi - obnovili sami. Kako su znali i umjeli. Najčešće koristeći ciglu, a ona je porozna, upija vlagu, što protekom vremena narušava statiku. Nitko od nas im nije potvrdio da su obnovljeni objekti statički u redu, mi smo samo konstatirali da su radovi obavljeni na trošak vlasnika kako bi se ljudima poslije namirilo troškove' kaže sugovornica i objašnjava da je Zakon o gradnji iz 1995. godine omogućavao obnovu na postojećim temeljima.

'Takvi su se objekti najčešće vezali samo ciglom, a zakon je dopuštao da se oni bez građevinske dozvole obnove tako da se vrate u prvobitno stanje. Devedeset posto su vam to sanirani objekti po "čukama", gdje je samo otklonjena u ratu počinjena šteta. Negdje se samo crjepove mijenjalo. Pa nijedan od tih objekata nije imao građevinsku dozvolu! To su sve mahom ljudi sami gradili. Nikakvih geomehaničkih ispitivanja tla nije bilo, niti se to od nas tada zakonom tražilo jer se u što kraćem roku tim ljudima morao osigurati krov nad glavom, to prije jer se radilo o pretežno srpskom stanovništvu, od kojih je velik dio nakon rata izbjegao, a one koji su ostali htjelo se zadržati na tom prostoru. Da ne govorim o tome što su poslije sami vlasnici radili na tim objektima: kopali podrume i rušili nosive zidove! I to je sve kasnije legalizirano! Pa kako se onda neće srušiti? Vidite da je na koncu snaga ovog najgoreg potresa korigirana na 7,2 po Richteru' ogorčena je sugovornica Slobodne Dalmacije onim što se pripisuje projektantima i izvođačima radova na Banovini, a najgore je od sviju, kaže, županu sisačko-moslavačkom Ivi Žiniću, koji je tada bio glavni inženjer.

'On je iz ureda koordinirao obnovu deset tisuća kuća. Mislite li da je osobno odgovoran zato što je netko negdje odradio nešto kako ne treba, a vjerujte mi, toga je bilo u promilima. Nije problem u fušanju, već u tome što je tadašnji Zakon o gradnji omogućavao da se na postojećim temeljima izgradi novi objekt, a ti su temelji bili nikakvi' kaže.