'Hladno mi je. Hladnije nego kod mene, kod kuće', odgovara nam Oxana Štih, Ruskinja iz Ulan-Udea, glavnog grada Republike Burjatske i trećeg najvećeg grada smještenog u istočnom Sibiru, udaljenog 7000 kilometara. Avionom iz Zagreba do Moskve treba im dva i pol sata leta, a onda potom od Moskve do njezina rodnog rada još pet i pol sati.

S Oxanom i njezinim suprugom Vlatkom razgovarali smo na glavnoj osječkoj tržnici dok živa u termometru pokazuje neke sitne minuse, ali je osjećaj hladnoće puno veći.

'Mama mi je rekla kako je jučer kod nas bilo minus 30. No ovdje je jači osjećaj hladnoće jer je zrak pun vlage. Kod nas je zrak suh i minus je, ali se on toliko ne osjeti', objašnjava nam razliku u osjetu hladnoće između osječkog minusa u termometru i onog sibirskog.

Oxana se s obitelji doselila u Baranju prije dvije godine. Spakirali su kofere nakon deset provedenih godina u Ulan-Udeu i vratili se u kraj iz kojega potječe njezin suprug. Vlatka je upoznala još 2004. godine na Hvaru. To joj je bio prvi dolazak, još kao studentice, u Hrvatsku. Stigla je tada, kako opisuje za tportal Oxana, na sajam studenata za volontiranje. Provela je dva tjedna u Hrvatskoj i vratila se u Sibir.

'Vlatko i ja smo se nastavili dopisivati, a nakon godinu i pol on je došao kod nas. Organizirali smo malo vjenčanje i poslije tri mjeseca, kada mu je istekla viza, vratili se u Hrvatsku. Počeli smo živjeti na otoku Braču. Ondje smo proveli dvije godine. Sin nam se rodio u Splitu. Onda smo godinu i pol živjeli i radili u Zagrebu, ali je došla 2009. i recesija. Bilo je teško s poslom. Nismo ga mogli pronaći ni on ni ja pa je Vlatko otišao raditi na američki kruzer, a ja sam se vratila u Rusiju i zaposlila se u banci', sažela je za tportal Oxana posljednje desetljeće i pol svojeg života.

U Ulan-Udeu radila je ono za što se i školovala na fakultetu. Nakon nekoliko godina provedenih na kruzeru pridružio joj se i Vlatko. S partnerom su pokrenuli posao. Dostavljali su pizzu na području sibirskog grada koji broji oko, kaže nam Oxana, pola milijuna stanovnika. No 2019. odlučili su prodati svoj dio u partnerstvu i vratiti se u Hrvatsku.

'Planirali smo pokrenuti posao u Osijeku, ali smo mogli dobiti poticaj za ruralno područje, pa smo se tako odlučili za Baranju. U Dardi, nadomak Meca, mjesta u kojem živimo, otvorili smo fast food. Krenulo je dobro. Godinu dana je bilo OK. Moglo se nešto zaraditi. Imali smo čak i radnike. Onda je došla kriza, promet je drastično pao. Bili smo prisiljeni zatvoriti lokal i smisliti nešto drugo', opisuje ova Ruskinja s baranjskom adresom.

Odluka je tada pala na proizvodnju. Kako su imali jednostavno trgovačko društvo, dodali su samo novu djelatnost, preradu voća i povrća. Gotovo godinu poslije njihovo novo radno mjesto je – glavna osječka tržnica. Ondje provode svaki dan po pet sati. Prodaju kiseli kupus.

'Kupujemo povrće na tržnici, potom ga kod kuće kiselimo na tradicionalni način, ali mu dodajemo nove okuse. Žuta kombinacija je s češnjakom i kurkumom, crvena s đumbirom i ciklom. Imamo i blažu varijantu, s kimom. U pripremi je i jedan ljuti, s paprikom', objašnjava nam cijelo vrijeme nasmiješenog lica Oxana, u kojoj se ne gasi želja da se okuša u bankarstvu i u Hrvatskoj.

Nostrificirala je zbog toga i diplomu. Bilo je to brzo. Poslala je u Zagreb sve potrebne dokumente, originale i kopije. Proces je išao, priznaje nam, začuđujuće brzo. Sve je bilo gotovo u roku od mjesec dana, a ukupan trošak nostrifikacije diplome koštao ju je 600 kuna.

'Rado bih se okušala u bankarstvu u Hrvatskoj. Iskustva imam. Mogu raditi i na šalteru s novcem, možda kao osobni bankar. Poslala sam zamolbu u sve banke koje postoje u Osijeku. Znam da je sada opet teško s poslom. Poznajem čak i puno Hrvata koji ga teško pronalaze i prisiljeni su otići u neke druge zemlje kako bi radili', govori nam na odličnom hrvatskom.

Jezik je, kaže nam, naučila u prve tri godine života u Hrvatskoj. Gledala je televiziju, pratila vijesti i domaće serije, čitala novine i knjige. Kada se vratila u Rusiju, priznaje, malo ga je zaboravila, ali sada, kada je opet ovdje, i dalje uči, čita... Ostala sam zatečena fondom riječi koje upotrebljava i time kako ih izgovara.

'Televiziju ne stignemo više toliko gledati jer nemamo previše vremena', govori nam na tečnom i pravilnom hrvatskom jeziku.

Radni dan započinje im u 6 sati. Ustaju, spremaju djecu u školu i vrtić, a potom suprug Vlatko i ona odlaze na svoje radno mjesto, za prodajnu klupu na osječkoj tržnici. Ostaju ondje do 12.30, kada se vraćaju u Mece. I tada imaju pune ruke posla s kupusom.

'Zajedno smo promišljali kako spojiti hrvatsku i rusku kuhinju i odlučili se za kupus. Jednako je popularan kod nas kao i ovdje. Polako nam ide. No kao i svaki početak, i ovaj je težak. Ne može odmah biti red kupaca. Treba vremena i truda te uložiti u nešto da se razvije. Ali kupac koji dođe kod nas, vraća nam se', zadovoljno će Oxana, a dopunjuje ju suprug Vlatko:

'Cilj nam je bio oplemeniti kupus, napraviti ga ukusnijim. Da ne bude samo kiseo, nego i hrskav. Nazvali smo ga prirodno fermentirani kupus i imamo cijeli dan posla s njim', pojašnjava za tportal Vlatko Štih.

Ovaj ugostiteljski radnik po struci proveo je tri godine ploveći na kruzerima američkom obalom. Uočio je već tada tendenciju gostiju prema kupusu prerađenom na prirodan način. Oxanu i sebe opisuje kao 'avanturiste koji testiraju tržište'.

'U nekoj bližoj budućnosti ovo bi trebao biti OPG koji se bavi proizvodnjom, preradom i prodajom kupusa. Supruga je šef', kaže nam kroz smijeh.

Vrijeme ne gube jer već u ožujku planiraju staviti kupus u staklenke čiji je dizajn osmislila Oxanina prijateljica iz Sibira, a onda ići i korak dalje, otkriva nam, prema trgovinama.

'Zasad je to mali obiteljski biznis', kratko će Vlatko. Sedam godina živio je u Ulan-Udeu. Kaže da je bilo hladno, ali su ljudi, govori nam, drugačiji. Životni standard im je niži. Ilustrira to i činjenicom da se sa sto kuna ondje može preživjeti pet, a ovdje tek jedan dan.

'Ljudi su nekako na zemlji, a obitelji su povezanije, možda i zato što su zime duge i bez nečije pomoći čovjeku je teško opstati. Imaju najstariju osobu koja je u kontaktu sa svim članovima obitelji. Svi se svakodnevno čuju. I danas je tako kod nas. S Oxaninom majkom na Viberu svaki dan provedemo po dva sata', kaže nam Vlatko.

Uspoređujući životni standard u Osijeku i Ulan-Udeu, Oxana kaže kako ne bi rekla da je život u Sibiru lakši jer su uvjeti puno teži, plaće manje, a hrana skuplja.

'Kilogram jabuka trenutno ondje košta 15 kuna, a ovdje ih na tržnici ima i za pet kuna. Život u Hrvatskoj je nekako ležerniji, usporeniji, nekako kao da se više uživa. Kod nas u Burjatiji nema ispijanja kave', govori nam Oxana, dodajući i da bi voljela putovati svijetom.

Bila je u Kini, Tajlandu... Više bi htjela istražiti Europu. Kaže da joj to potječe od predaka, Burjata, nomadskog naroda koji je imao svoje jurte. Opisuje to kao kućicu koju se može spakirati i premjestiti s mjesta na mjesto.

Oxani se sviđa Osijek.

'Puno je manji grad od Ulan-Udea, možeš ga cijelog obići biciklom. Ceste kod nas nisu baš ravne, pa zato svi voze terence jer kad bi išli ovakvim malim automobilima kakvi se voze ovdje, stalno bi bili kod majstora na servisu. No ondje se stalno nešto gradi, sve je novoizgrađeno, stalno se ulaže. Ovdje, kad gledam, sve je ostalo isto otkad sam bila zadnji put', podvukla je ova Ruskinja iz Sibira s baranjskom adresom.