Broj žena glavnih izvršnih direktorica najvećih europskih kompanija više se nego udvostručio u posljednjih sedam godina. Pokazalo je to nedavno objavljeno istraživanje koje je provela analitička kuća Standard & Poor's provjerivši koju od 350 kompanija, čije dionice ulaze u izračun burzovnog indeksa S&P Euro 350, vode žene. Naizgled optimistična informacija, nažalost, skriva pravu sliku.

Jer u 2009. glavnu izvršnu direktoricu imalo je šest od ukupno 350 kompanija, dok ih je danas 14. Povećanje jest više nego dvostruko, ali i dalje tek mizernih četiri posto velikih europskih tvrtki vode žene. Situacija s druge strane Atlantskog oceana nije bitno drukčija. Među 500 američkih kompanija čije se dionice nalaze u indeksu S&P500, žene se nalaze na čelu njih 27 (5,5 posto). Prije sedam godina bilo ih je 18.

Pitanje udjela žena u visokom menadžmentu već se dugo ističe kao jedan od problema u korporativnom svijetu. Unatoč svim naporima da se omjer muškaraca i žena na visokim odgovornim pozicijama u korporacijama barem počne približavati jednakosti, promjene su spore. Barbara Judge, predsjednica londonskog Instituta direktora (Institute of Directors), izjavila je povodom objave rezultata istraživanja S&P-a za Financial Times da 'spolna razlika možda nestaje na vrhu najvećih svjetskih kompanija, ali ne nestaje dovoljno brzo'.

O trnovitom putu koji žene ponekad moraju prijeći kroz korporativnu džunglu nedavno je u Wall Street Journalu govorila Anne Mulcahy. Ona se Xeroxu, kompaniji najpoznatijoj po proizvodnji fotokopirnih strojeva, zaposlila 1976. godine. Tijekom godina nadređeni šefovi su je zanemarivali, posebno kad su u pitanju bila promaknuća, usprkos tome što je ostvarivala dobre rezultate. Sumnje su se javljale čak i kad je bila jedina voljna prihvatiti se odgovornosti neke menadžerske pozicije. Mulcahy je iz toga izvukla važnu lekciju o korporativnom životu: 'Vrlo je važno da naučite raditi za budale. I da to preživite.'

Žilavost i upornost su joj se isplatili jer je 2001. godine konačno izabrana za glavnu izvršnu direktoricu Xeroxa. Ova je kompanija svoje mjesto u svijetu kršenja korporativnih tradicija utvrdila kad je, nakon što je Mulcahy 2009. godine odlučila otići, na njezino mjesto opet imenovala ženu. Ursula Burns vodi kompaniju i danas, a njezino imenovanje je bitno i zbog toga što je ona prva crnkinja na čelu neke od 500 kompanija čije su dionice u indeksu S&P500.

Istraživanja objavljena ove godine pokazuju da se u upravama velikih kompanija u Europi i SAD-u udio žena kreće između 20 i 25 posto i da se uglavnom ne mijenja previše u odnosu na prethodne godine unatoč naporima da se udio žena u visokim menadžerskim štiklama podigne na barem trećinu.

Drugi podaci pokazuju i da, jednom kad ih se imenuje na poziciju glavne izvršne direktorice, u toj fotelji žene provedu u prosjeku dvije godine manje nego muškarci. U SAD-u se na čelu kompanije žene prosječno zadržavaju šest, a u Europi pet godina. Usto, za posao glavnih izvršnih direktorica žene imaju najviše šanse ako rade u kompanijama iz sektora informatičke tehnologije, komunalnih usluga i široke potrošnje.

Informatičko-tehnološki sektor je u korporativnom svijetu posebno poznat po tome da je predvodnik promjena kad je u pitanju eliminacija spolne diskriminacije na direktorskim pozicijama. Uz već spomenute Anne Mulcahy i Ursulu Burns iz Xeroxa, neizostavna imena su i Carly Fiorina, koja je od 1999. do 2005. godine vodila Hewlett-Packard, kao i Marissa Mayer, svojevremeno članica najužeg upravljačkog tima u Googleu, a od 2012. glavna izvršna direktorica u Yahoou. Ova je kompanija, koja se baš kao i sveprisutni Google razvila iz običnog internetskog pretraživača, još ranije imala glavnu izvršnu direktoricu - od 2009. do 2011. godine Yahoo je vodila Carol Bartz

Nabrojane šefice nerijetko su i meta kritičara, posebno prilikom kampanja kojima se i zakonski pokušavaju ugraditi obaveze da kompanije na direktorske pozicije imenuju više žena. Naime, i Xerox i HP (ime pod kojim danas posluje Hewlett-Packard) i Yahoo već se dulje vrijeme ne mogu pohvaliti uspjehom na korporativnom planu. Nekad su bili predvodnici industrija, a danas su veliki konglomerati koji djeluju izgubljeno na tržištu i preživljavaju na staroj slavi. Takvo je stanje dovoljno kritičarima za tvrdnje da zakonsko prisiljavanje kompanija da mijenjaju spolnu strukturu zaposlenih u korist žena nije pametno.

Prava je istina ta da se takvo zaključivanje, kao što je vrlo jasno na osnovi navedenih brojki, nažalost još uvijek temelji samo na anegdotalnim situacijama. Bilo kakvi drugi zaključci koji bi pouzdanije govorili o tome jesu li žene bolje ili lošije kad su na čelu velikih kompanija morat će pričekati vrijeme kad glavnih izvršnih direktorica bude dovoljno da se mogu napraviti barem nekakve statistički vrijedne usporedbe.

Do tog vremena, čini se, žene će i dalje morati ulagati više napora kako bi se dokazale u korporativnom svijetu, posebno ako se nađu u industrijama koje se i tradicionalno smatraju 'muškima'. To je, primjerice, morala činiti Mary Barra koja od početka 2014. radi kao glavna izvršna direktorica General Motorsa, što je čini prvom ženom na čelu nekog većeg proizvođača automobila. Sličnu sudbinu dijeli Birgitte Bonnesen koja će kao ove godine imenovana šefica Swedbanke morati osvajati tržište u nemilosrdno muškocentričnom bankarskom svijetu, a pokoji savjet mogla bi joj dati i Carolyn McCall jer od 2010. godine vodi britanskog diskontnog avioprijevoznika easyJet

Sve nabrojane glavne izvršne direktorice danas su i dalje iznimke od pravila, a tako će, kako pokazuju podaci, vjerojatno ostati još neko vrijeme. Korporativna kultura teško se mijenja, čak i ako je to uvjetovano zakonima, a posebno ako za promjene ne postoji previše volje. Iako diversifikacija može biti vrlo jako oružje u borbi za tržišnu poziciju, velike korporacije u pogledu zaposlenih na menadžerskim pozicijama to oružje i dalje prerijetko koriste. Na njihovu štetu.