Bivši predsjednik Uprave nekadašnjeg sisačkog diva Paško Vela, kojeg su Amerikanci doveli na čelu tvrtke, da bi on iznenada podnio ostavku u studenome 2010. godine, kao glavne razloge poraza CMC-a u Sisku ističe prevelike troškove proizvodnje i probleme na tržištu

U prvi plan stavlja preskupe energente – plin i električnu energiju – i nezainteresiranost države, osobito HEP-a, da Željezari izađe u susret. Velik uteg su i zaštitne carine koje bešavne cijevi iz Siska čine oko 35 posto skupljim od europskih, što znači da je tržište EU za Željezaru zatvoreno sve dok Hrvatska ne postane punopravna članica.

Amerikanci se nisu snašli

Međutim, Damir Begović koji je tvrtku vodio od 2005. do 2007. godine, kad se ona nalazila pod državnim skutima nakon odlaska ruskog Mechela, kaže da su oni u istim uvjetima postizali solidnije poslovne rezultate.

'CMC se nije snašao u ovom biznisu. Oni su poznati po proizvodnji građevinskog željeza i nisu se bavili cijevima. Nemaju dovoljno iskustva, što se posebno vidjelo u segmentu prodaje. Uglavnom su se okrenuli svom domaćem, američkom tržištu gdje su cijene bešavnih cijevi dramatično niske, a zapostavili su neka druga tržišta poput sjeverne Afrike i Bliskog istoka', objašnjava Begović.

Ipak, postavlja se pitanje bi li im i to pomoglo jer zbog revolucije u arapskim zemljama poput Libije i Alžira stala su ulaganja u naftnu industriju u kojoj se najviše i koriste bešavne cijevi. Zbog recesije i u SAD-u su se smanjile investicije. Sve to dodatno otežavaju Kinezi kojima je također zatvorena EU, pa se oni agresivno šire na druga tržišta gdje izravno konkuriraju Sisku jeftinijim cijevima.

Jasno je da će novi kupac Željezari trebati donijeti i nova tržišta, ali i nova ulaganja. CMC je lani uložio 65 milijuna dolara u novu čeličanu koja bi trebala smanjiti trošak proizvodnje za 30 posto. Novi vlasnik, smatra Ilija Mamuzić, predsjednik Hrvatskog metalurškog društva, trebao bi modernizirati i nadograditi pogon valjaonice cijevi koja je, ističe, 'prapovijesna'. To bi tražilo oko 60 milijuna eura novih investicija.

Čeličana još nema uporabnu dozvolu?

'CMC Sisak nije bio konkurentan. Ako na to gledam kao inženjer, onda smatram da je napravljena greška što se prvo ulagalo u čeličanu, a ne u valjaonicu. Iz uz novu čeličanu izvadak odnosno kvaliteta cijevi je manja nego prije 30-40 godina', ističe Mamuzić.

Kapacitet čeličane je 450 tisuća tona na godinu i trenutno je prevelik za proizvodnju cijevi koja može dostići, procjenjuju stručnjaci, do 150 tisuća tona. Višak su Amerikanci planirali koristiti za svoje druge pogone ili bi ga izvozili.

Čeličana koja je sad ugašena nikad nije bila u punom pogonu jer, kako saznajemo iz izvora bliskih Željezari, još nema uporabnu dozvolu. Zatraženo je da se produži probni rad na dodatne četiri godine dok se stvari ne urede. HEP je dao dopuštenje, ali uz uvjet da se snizi snaga topljenja u elektropeći do nivoa na kojem ne bi bilo treperenja napona u mreži, što bi osjetili svi potrošači u Sisku.

Problem je u tome što dopuštena snaga vjerojatno ne bi bila dovoljna da rastali smjesu u peći, a ako bi i mogla, čitav proces bi se odužio do te mjere da takva proizvodnja ne bi bila rentabilna, tvrdi naš sugovornik koji je želio ostati anoniman.

Ponovo aktualan projekt Cro Steel

Uglavnom, radi se o nimalo bezazlenoj situaciji koja bi mogla dodatno ohladiti zainteresirane kupce. I bez toga kad se postavi pitanje kolike su šanse da Željezara dobije novog vlasnika, optimizam među našim stručnjacima nije prevelik.

Svi su složni da nova Vlada treba poduzeti sve da pogon u Sisku opstane, pa ako ništa drugo, da država sama otkupi ili unajmi Željezaru od CMC-a ako je on ne uspije prodati. Samo je pitanje kojim novcem.

Naš priznati metalurški stručnjak Ante Markotić smatra da bi se možda ponovo trebao aktualizirati projekt Cro Steel ako želimo spasiti Sisak i domaću crnu metalurgiju. Taj projekt je bio aktualan prije pet-šest godina kad se govorilo o spajanju sisačke i splitske željezare tako da se u Sisku proizvode čelik i cijevi, a u Splitu armaturno željezo.

'U svijetu čelik tutnji. Proizvodnja zadnje dvije godine snažno raste. Mi moramo odlučiti hoćemo li i dalje uvoziti ili ćemo proizvoditi. Na to je potreban stručan odgovor, a struka se sve ove godine zanemarivala', upozorava Markotić.