Posljednjih nekoliko tjedana svjetski su mediji donijeli niz vijesti o rekordnim zapljenama narkotika. Početkom lipnja australske su vlasti izvijestile o zapljeni metamfetamina i heroina u vrijednosti od oko 850 milijuna američkih dolara, prije desetak dana američki su agenti pronašli čak 16,5 tona kokaina vrijednog više od milijardu dolara u teretnom brodu u Philadelphiji, a ovog je tjedna nizozemska policija zaplijenila rekordnih 2,5 tone metamfetamina vrijednih 'stotine milijuna dolara' u najvećoj takvoj zapljeni u Europi.

Spomenute brojke sugeriraju da je trgovina drogom jača nego ikad, a u prilog tome ide i nedavno objavljeni izvještaj Ureda Ujedinjenih naroda za narkotike i kriminal (UNODC, United Nations Office on Drugs and Crime). Prema podacima iz tog izvještaja koji obuhvaćaju 2017. godinu proizvodnja kokaina je dosegnula rekordnu razinu u povijesti. Čak 70 posto globalne proizvodnje te droge dolazi iz Kolumbije gdje se pod nasadima koke, biljke od čijeg se lišća proizvodi kokain, nalazi područje jednako površini kompletne naše Dubrovačko-neretvanske županije. Do rasta uzgoja koke došlo je usprkos primirju koje je 2016. sklopljeno između revolucionara i kolumbijskih vlasti, i usprkos obećanju da će se farmerima, od kojih su pobunjenici nabavljali koku kako bi financirali svoj rat, pomoći da se s uzgoja koke prebace na sirovine za ipak nešto legalnije i prihvatljivije ovisnosti – kakao i kavovac.

Idilične rute za krijumčare

Kolumbija se zbog svoje izvorne pozicije u proizvodnji kokaina nalazi i na početku nekih od najpoznatijih svjetskih krijumčarskih ruta: iz Južne preko centralne u Sjevernu Ameriku, te iz Južne Amerike preko sjeverne Afrike i Španjolske u Europu. Tim poznatim putevima droge treba dodati i kontinentalnu heroinsku rutu iz srednje Azije prema Europi, a britanski dnevnik The Guardian ovih je dana objavio nekoliko članaka koji otkrivaju da je u posljednjih pet godina stvorena još jedna nova snažna međunarodna ruta koja donosi rastuće probleme onima koji su se slučajno našli na njoj.

Radi se o putu kojim se opskrbljuju rastuća tržišta droge u Australiji i Novom Zelandu i koji obuhvaća udaljene pacifičke otoke na putu iz Južne Amerike ili istočne Azije u Oceaniju. Razlozi koji leže iza jačanja trgovine drogom na toj ruti su relativno jasni. Konzumacija opijata u porastu je i u Australiji i na Novom Zelandu, a cijene narkotika su, zbog višeg rizika povezanog s duljinom transporta prema tim lokacijama, osjetno više što znači da se može i više zaraditi. Prema podacima iz Guardiana gram kokaina u Sydneyu može se prodati za ekvivalent od 300 američkih dolara, dok mu je prosječna cijena u SAD-u šezdesetak dolara.

Do Oceanije droga najčešće dolazi u kontejnerima teretnih brodova, dio prenose osobno krijumčari na redovnim avionskim letovima, a jedan dio se dostavlja sakriven u manje jedrilice i jahte koje plove preko prostranstva Tihog oceana. Kokain dolazi iz Sjedinjenih Američkih Država i Latinske Amerike, a metamfetamini iz Kine, a na tom putu droga prolazi kroz niz idiličnih pacifičkih otoka poput Fidžija, Tonge, Vanuatua, Francuske Polinezije, Nove Kaledonije i drugih koje nemaju resursa za borbu protiv kriminalnih bandi, ali i protiv rastućih ovisnosti vlastitog stanovništva.

Kao primjer problema navodi se slučaj ribara koji je lani u svibnju u blizini otoka Budi Budi, koji pripada Papui Novoj Gvineji, slijedeći uže koje je slučajno pronašao na plaži naišao na zakopani kokain vrijedan pedsetak milijuna australskih dolara. U tri, četiri dana koliko je policiji trebalo da uopće stigne do otoka (najbliža policija je udaljena 370 km na matičnom otoku), stigla je i grupa krijumčara u kojoj je bilo šest Kineza i jedan Crnogorac te su u natezanju sa otočanima pobjegli s drogom.

Izgubljeni narkoteret

Mornarici Papue Nove Gvineje tada je trebalo dodatnih tjedan dana da locira brod krijumčara i iako su oni uhapšeni, sam brod sa svojim teretom je još mjesecima slobodno plutao oceanom jer ga prvotno zbog njegove težine nisu mogli otegliti, a kasnije ga više nisu mogli locirati kad su došli s većim brodom. Na kraju se brod nasukao, no niti danas nije poznato što je na kraju bilo s narkoteretom. Slučaj je samo jedan primjer od mnogih među kojima se spominju slučajni pronalasci droga na plažama ili u mrežama na dnu mora do kojih vodi uže na čijem se kraju nalazi GPS odašiljač.

Mada se pacifičkom rutom droga transpotira već desetljećima posljednjih pet godina došlo je do 'dramatičnog' jačanja tog pravca. Australska savezna policija je od 2014. zaplijenila oko 7,5 tona kokaina koji se prenosio u malim jahtama, a vlasti Vanuatua su prije šest godina na plaži zaplijenile više od 700 kg te droge. Od 2016. u Francuskoj Polineziji bilo je šest velikih zapljena droge, a prije dvije godine na jahti koja je zaustavljena u blizini Nove Kaledonije pronađeno je 1,4 tone kokaina koliko je bilo i na brodu koji je zaustavljen u blizini australske obale. Obje pošiljke su vrijedile više od 200 milijuna američkih dolara.

Borbu s krijumčarima otežavaju oskudni resursi i nemogućnost da se pokrije ogromna površina po kojoj su razasuti pacifički otoci. Uz rast krijumčarenja koje donosi svoje probleme u korupciji unutar policijskih redova, male otočne zajednice se također sve teže bore s rastom upotrebe droge. Krijumčari nerijetko 'usluge' lokalnog posredništva plaćaju izravno sa nekoliko kilograma kokaina ili metamfetamina koji onda ulaze u lokalnu upotrebu. Uz rast turizma koji također donosi rast upotrebe droga, ovisnost o narkoticima je u porastu u nizu pacifičkih nacija koje redom nemaju nikakvu medicinsku infrastrukturu za borbu protiv tog trenda.

Oskudni resursi i infrastruktura

Fidži, otočna nacija od gotovo milijun stanovnika, primjerice, nema niti kliniku za odvikavanje ili rehabilitaciju ovisnika, nema zdravstvene specijaliste koji bi se bavili ovisnostima, niti nevladinih udruga koje bi se bavile ovisnostima. Ne prikupljaju se čak niti službeni podaci o razini ovisnosti, a u manjim zajednicama često ne postoji niti razumijevanje o ovisnosti kao bolesti. Rast upotrebe opijata također dovodi i do porasta kriminala i nasilja u često prilično izoliranim zajednicama.

Policijske snage ne gaje previše nade da se mogu lako obračunati s rastućim problemom. Oskudni resursi i infrastruktura ih ograničavaju da se temeljitije posvete borbi protiv krijumčara koji lako prolaze kroz 'mrežu', imaju dovoljno novca i neprestano inoviraju načine na koji transportiraju drogu. No, nadaju se da barem povremenim uspjesima mogu razbijati neke organizirane skupine i tako barem djelomično suzbiti kriminal. Nadrogirani pacifički krijumčari su, izgleda, barem u ovom trenutku brži i efikasniji od tromih i trijeznih vlasti.