Suđenje Danku Končaru iz 1977. godine bilo je jedno od najsloženijih za gospodarski kriminal ikad vođenih pred tadašnjim Okružnim sudom u Zagrebu. Slavica Lukić, novinarka Globusa, uvidom u opsežni sudski spis otkrila je da su tadašnjeg mladog direktora Jugoturbine teretili za više djela gospodarskog kriminala pri uvoznim i izvoznim poslovima. Naime, Jugoturbina Commerce imala je ovlasti uvoziti i izvoziti razne proizvode za potrebe jugoslavenskih poduzeća.

Pet mjeseci od pokretanja istrage, 21. travnja 1977, zamjenik okružnog glavnog tužioca Mladen Pantlik podigao je optužnicu u kojoj Konačara optužuje za zlouporabu položaja i ovlasti i pljačku društvene imovine u četiri slučaja uvoza i izvoza. Pojednostavljeno rečeno, Končara se u svim slučajevima teretilo za naplaćivanje više desetaka tisuća njemačkih maraka provizije koja nije smjela završiti u njegovu džepu, i to na štetu nekog od jugoslavenskih poduzeća za koje je kupovao ili prodavao, ili onoga u kojem je bio direktor.

Jedanaest mjeseci nakon pokretanja istrage i šest mjeseci nakon podizanja optužnice sudsko vijeće osudilo je Danka Končara za dva od ukupno četiri kaznena djela koja su mu u optužnici stavljena na teret. Končara je sud proglasio krivim jer je Šumskom gospodarstvu Delnice, koje je svoje drvne proizvode preko Jugoturbina Commercea izvozilo talijanskoj tvrtki Imexo, naplatio četiri posto provizije od vrijednosti prodane robe iako se ona nije smjela naplaćivati.

Sud je dokazao da je Končar dobivenu proviziju uplatio u korist tvrtke EIC Development Concractors u Londonu te ju je s njezinim direktorom Bertramom Robertsom podijelio popola. Utvrdivši da je Končar protuzakonitom naplatom provizije Šumsko gospodarstvo Delnice oštetio za 383.363,20 dinara, sud mu je izrekao kaznu od osam godina zatvora.

U istome je procesu Okružni sud u Zagrebu Končara proglasio krivim jer je od nizozemske tvrtke Noneco naplatio dva posto provizije od vrijednosti robe uvezene za potrebe poduzeća Topola iz Bačke Topole. Proviziju je u ovom slučaju Končar od Nizozemaca imao pravo naplatiti, ali je problem bio u tome što je ona pripadala poduzeću Jugoturbina Commerce. Končar je, međutim, dio provizije uplatio na račun poduzeća Radkon sa sjedištem u Londonu, kojem je vlasnik bio njegov brat Lazo Končar, a drugi dio provizije, koji je primio u gotovini, zadržao za sebe. Za to mu je djelo sudac Vladimir Sučević odrezao deset godina zatvora.

U konačnici Končar je dobio jedinstvenu kaznu zatvora od 12 godina, a presudu je Vrhovni sud, uz sitnije preinake, 1980. godine potvrdio.