Zadnje mjesto po visini plaće sada je ta županija prepustila Virovitičko-podravskoj županiji, u kojoj je prosječna plaća 300 kuna manja, a iznosi 5261 kunu.

Tek nešto bolje stoji Bjelovarsko-bilogorska županija s prosječnom plaćom od 5364 kune. U te dvije županije plaće su u tri godine rasle oko deset posto.

Premda je i dalje riječ o regijama u kojima su plaće niske, znatno ispod prosjeka Hrvatske, ostaje činjenica da su rasle različitom dinamikom.

Glavni je razlog tome, prema mišljenju Danijela Nestića s Ekonomskog instituta, pravno-regulativne prirode, piše Jutarnji list.

Minimalna plaća je u tom razdoblju povećana za 20 posto, u bruto iznosu s 3120 kuna u 2016. na 3750 kuna u 2019. godini.

A kako su sjeverne županije, prije svega Međimurska i Varaždinska, imale najveći broj zaposlenih u nisko plaćenim sektorima (tekstil, odjeća, obuća, koža, plastika, namještaj), njima je povećanje minimalne plaće najviše išlo u prilog. Kako navodi Danijel Nestić, oko 40 posto zaposlenih u te dvije županije radilo je u nisko plaćenim sektorima dok je njihov udjel u ukupno zaposlenima u Virovitičko-podravskoj i Bjelovarsko-bilogorskoj županiji, primjerice, oko 25 posto. Osim toga, dodaje Danijel Nestić, na sjeveru Hrvatske niža je stopa nezaposlenosti. A ako je manje slobodnih radnika na tržištu, da bi ih angažirali, poslodavci moraju dizati plaće.

Dok na sjeveru Hrvatske prevladavaju nisko plaćeni poslovi, u jadranskim županijama veće značenje imaju ugostiteljstvo i trgovina dok u Zagrebu dominira javni sektor.

Najveću prosječnu plaću u Hrvatskoj imaju zaposleni u Zagrebu, 7468 kuna, što znači da je 42 posto veća od najniže plaće u Virovitičkoj županiji.

Najveći broj zaposlenih u Zagrebu radi u javnoj upravi, obrazovanju i zdravstvu, njih oko 96.000, slijedi trgovina s oko 73 tisuće, zatim prerađivačka industrija (41.623), informacije i komunikacije (28.242) te građevinarstvo (24.488).

U svojoj posljednjoj analizi plaća u županijama Hrvatska gospodarska komora navodi kako je prisutna znatna razlika u njihovoj visini po regijama, što za sobom povlači i razlike u životnom standardu stanovništva u pojedinim područjima, a u određenoj mjeri rezultira i pritiskom na dinamiziranje procesa unutarnjih i vanjskih migracija.

Izraženije ujednačavanje razine plaća po regijama, međutim, 'teško je očekivati bez promjena u strukturi gospodarstava regija prema djelatnostima veće dodane vrijednosti te inovativnijoj i tehnološki naprednijoj proizvodnji'.

Kako ističu u Hrvatskoj gospodarskoj komori, za to su potrebni snažnija investicijska aktivnost i dulji vremenski horizont.