'Dvadeset tisuća loza, to je gornja granica. Niti želim zagrabiti više nego što mogu progutati, niti želim da mi kvaliteta pada, niti da me pojede stres', iskreno nam govori dok s njim i suprugom Sanjom sjedimo u čarobnom ambijentu njegove vinarije, u čarobnom zaseoku Kampuš čarobnog mjesta Žrnovo na - pogađate - čarobnoj Korčuli.

Život na ovom otoku uobičajeno je živahan u ovo doba godine: turisti već stidljivo virkaju nosom iza svakog kantuna, brodice razvoze ture do obližnjih otočića i skrivenih oaza, domaćini dovršavaju one teže poslove i širom otvaraju svoje kuće, dvorove i srca. Baš prošlog petka, kada smo navratili, bio je tu i Marko Livaja s obitelji i tradicionalno izazvao euforiju - još danima se pričalo o slavnom i skromnom gostu, nije nedostajalo tema za jutarnje kavice i pokoju čašicu vina. Na Korčuli se oduvijek lijepo živi.

Ali se bogme i jako, jako naporno radi. Tasovci su jedni od takvih.

Odabrali smo ih slučajno, zapravo zahvaljujući urbanoj legendi koja se proširila sve do Splita: postoji na Korčuli jedan sjajan Pošip kojega možete kušati samo ako se pojavite na licu mjesta, govorili su nam iskusni vinoljupci. Nema pozivanja na poznanstva, nema potezanja veza, nema popusta za slavne i bogate niti, božemeprosti, crnog tržišta.

'Tasovac, Tasovac, Tasovac', gnjavio nas je jedan Korčulanin sa splitskom adresom sve dok nismo popustili i provjerili čemu toliko oduševljenje. Nismo se zajebali.

Mogli smo, jasno, na Korčuli napraviti bezbroj sličnih priča jer je posljednjih godina na otoku stasala cijela nova generacija mladih i ambicioznih vinara koji su ovu priču podigli na viši, neki će kazati i spektakularan nivo. Međusobno se pomažu, surađuju i dijele iskustva, nema zavisti ili nezdrave konkurencije. Pitomi su to ljudi.

Baš prošlog vikenda održala se 'Trka za grk', simpatično amatersko natjecanje u slavu autohtone i ponovno otkrivene sorte: valjalo je u nekoliko sati prijeći šest kilometara i zastati u desetak lokalnih vinarija, u svakoj trgnuti pola deca i nastaviti dalje, po mogućnosti živ doći do cilja. Reporteri tportala ovog puta nisu imali tako velike ambicije, a bogme ni forma nam nije zavidna.

Zaglavili smo kod Tasovca.

'U mojoj obitelji grožđe se desetljećima uzgajalo i predavalo na otkup u zadrugu. Prije nekoliko godina odlučili smo otići korak dalje', priča nam Davor uz fetu pršuta i sira i čašu vina, pa nas polako dovodi do 2017. godine, kada je kao tridesetogodišnjak od oca Zlatka preuzeo OPG. Imao je svoj san: raditi vlastito vino i otvoriti vinariju i kušaonicu. Bome, uspio je.

Grožđe Tasovaca raste u selu Čara, u unutrašnjosti otoka, na onoj čudesno slikovitoj lokaciji gdje već generacijama raste i loza ove obitelji. Ima dosta pošipa - autohtone samonikle sorte od koje se radi prvo hrvatsko geografski zaštićeno vino, nepravedno zapostavljeno u širokoj potrošnji na račun graševine ili malvazije - a nedavno je zasadio i nešto grka, od kojega je baš ove godine probrao prvu selekciju. Radi i plavac i rosé, a posebnu pažnju privukao je kompleksnim sur lie Pošipom 2020, koji je također pobrao nagrade.

Ali, rekli smo, gornja granica je dvadeset tisuća loza.

'Razmišljali smo otvoriti vinariju u Čari, ali to nije bilo izvedivo, pa smo se prebacili u Žrnovo. Ovo je u stvari djedovina s majčine strane, nju smo okrupnili i otkupili i krenuli u posao', govori nam Tasovac vodeći nas kroz točno 163 godine staru kamenu kuću, nekadašnju konjušnicu. Otac, on i supruga Sanja - uz pomoć rodbine i vječno solidarnih Korčulana - renovirali su je vlastitim rukama u skladu otočnom tradicijom.

Kamen po kamen. I u tome su, naime, vični i iskusni.

'Oni vječno nešto rade k'o blesavi, vrijedni su, ne staju od jutra do sutra', povjerio nam se onaj splitski Korčulanin dok obilazimo imanje, obližnjem gradu Korčuli vjerojatno najbliže ove vrste. Sezona se zahuktava, polako stižu turističke ture, ali uvijek je tu i pokoji domaći čovjek koji navrati pa pod pergolom u sutonu raspreda o lokalnim temama. I o Marku Livaji, naravno. Jebeš uspjeh i pare ako ih nemaš s kime podijeliti.

'Lani smo počeli s radom, a ove godine osposobili i unutrašnji prostor, nekoliko prostorija i apartman', vodi nas Davor skladnim imanjem dok supruga Sanja krstari među gostima koji su navratili na kušanje, obično uz malu platu domaćih proizvoda začinjenu božanstvenim maslinovim uljem. I njega, oko tisuću litara ekstradjevičanske kvalitete, također rade Tasovci.

Kad stignu sve to, pitate se? Valja se dignuti rano, krenuti u dan katkad puno prije zore, pa se puno toga stigne…

A najteži je kolovoz kada uz sav ovaj posao započinje berba, pa posao traje dan i noć. Ali svi daju ruke: i Davorova i Sanjina obitelj, i prijatelji, još malo pa će to raditi i njihovih troje djece.

Da, imaju Tasovci komu ovo ostaviti. Ali bogme, imaju i što.