Proces koji se pred srbijanskim sudovima razvlači već gotovo čitavo desetljeće, mogao bi biti mnogo više od skupog spora za naknadu štete. Naime, 31. svibnja, kad bude nastavljena parnica po tužbi Ine protiv države Srbije, vidjet će se traži li hrvatska tvrtka nešto više od novčane naknade zbog, kako tvrde, nelegalnog izdvajanja benzinskih postaja i skladišta u Srbiji u neovisnu tvrtku Beopetrol krajem 1990.

Iz Ine su priopćili da postupci pred srpskim sudovima pokrenuti ’radi zaštite vlastite imovine’, podrazumijevaju ’postupak radi naknade štete i povraćaja imovine te postupak radi utvrđivanja ništavosti kupoprodajnog ugovora o privatizaciji kompanije Beopetrol'. O visini odštetnog zahtjeva dosad se samo spekuliralo, a posljednja tvrdnja je da će hrvatska tvrtka tražiti 200 milijuna eura.

Zanimljivo je da su se srpski mediji minimalno pozabavili slučajem kada je objavljeno da će se 31. svibnja nastaviti parnica. Niti itko pita visokorangirane političare s vlasti plaši li ih mogućnost da Ina naplati 200 milijuna eura ili poništi privatizaciju Beopetrola. To je više kao neki ostatak iz povijesti i malo tko uopće više razumije kontekst.
Kakvi su izgledi da danas Ina riješi ono što nije uspjela cijelo desetljeće? Privredni sud na kojem će se odvijati parnica ne ubraja se u osobito neučinkovite segmente srbijanskog pravosuđa, ali tko će vještačiti problematiku iz 1990. danas? Opet se pretpostavlja da će proces sigurno trajati vrlo dugo.

Zapravo, stječe se dojam da je ponovno vađene iz prašine Inine tužbe protiv Srbije zapravo ’igra’ novih vlasnika Ine i Beopetrola, nešto kao novo zauzimanje pozicija Mola i Lukoila. Čedomir Jovanović, predsjednik Liberalno-demokratske partije i vicepremijer srpske vlade u vrijeme podaje Beopetrola, kaže da se sjeća da je bilo primjedbi, ali da je 'ta privatizacija provedena u postupku koji je bio u potpunosti u skladu sa srpskim zakonima'. 'Znam da su sa svim primjedbama bili upoznati i Srbija kao prodavatelj i Lukoil kao kupac i da je konstatacija savjetnika koji su sudjelovali u toj privatizaciji bila da su primjedbe neosnovane i da ne mogu biti prepreka za zaključenje kupoprodajnog ugovora’, kaže Jovanović.

On dodaje i da vjeruje da se današnji spor ne može prenijeti na politički nivo i utjecati na odnose Hrvatske i Srbije. 'Treba razdvojiti biznis i gospodarski život od politike. Mjera normalizacije je i mogućnost pokretanja te vrste parnice pred sudom bez straha da će ugroziti naše političke odnose. Mislim da su to dva paralelna interesa. Ekonomija može utjecati na politiku, ali samo u onoj mjeri u kojoj je ona žrtva politike’, kaže Jovanović.

I glasnogovornica Demokratske stranke srbijanskog predsjednika Borisa Tadića kaže da taj spor, koji je ocijenila kao ’gospodarski’ ne može utjecati na odnose dvije države. ’Postoje krupna pitanja na kojima rade naše dvije države čiji ishod može utjecati na odnose Srbije i Hrvatske, a ne gospodarski spor’, kaže ona.

Ruski Lukoil je 2003. za 117 milijuna eura kupio Beopetrol, nakon čega je do danas investirao još 180 milijuna dolara. S druge strane, Ina je prešla pod kontrolu mađarske naftne tvrtke MOL, pri čemu je mađarski naftni gigant 2003. bio drugoplasirani ponuđač na natječaju za kupovinu Beopetrola, tvrdeći tada da bi bio mnogo bolji vlasnik Beopetrola od Rusa.

U ruskoj tvrtki nisu službeno komentirali eventualnu tužbu Ine, ali je od ranije poznato njihovo stanovište da bi se nakon preuzimanja Beopetrola o svim eventualnim ’kosturima’ trebala starati država.

Beopetrol se od Ine izdvojio u prosincu 1990. U vrijeme socijalizma u okviru SOUR Ina (složena jedinica udruženog rada) srbijanske crpke i skladišta bile su organizirane u zaseban OOUR (osnovna jedinica udruženog rada). Prema propisima SFRJ na koje se srpska strana ranije pozivala, srpski OOUR je imao prava’odcijepiti’ svojih 180 postaja i 12 skladišta referendumskom odlukom radnika, budući da je OOUR u vrijeme nastanka bio ’zaokružena poslovna cjelina koja je mogla samostalno poslovati’. Usto, dotad je budući Beopetrol već zaradio dovoljno da se moglo smatrati da je izvršen povrat uloženih društvenih sredstava, što je također bio jedan od zakonskih preduvjeta izdvajanja iz matice.

Međutim, hrvatska strana osporava tu mogućnost. Davor Štern, ministar gospodarstva Hrvatske od 1995. do 1997, u vrijeme kad je spor s Beopetrolom počeo dobivati sudski epilog, te kasniji čelnik Ine, izjavo je za beogradski Ekonomist da su ga ’pravnici uvjeravali' da srpska kompanija nije mogla 'preuzeti' imovinu.
'Mogao se izdvojiti, ali ne s imovinom. Mogao se formirati kao posebna tvrtka i nije mogao povući imovinu’, rekao je Štern.

Hrvatska tužba, kako se moglo dosad saznati, bazirana je na činjenici da je u prosincu 1989. stvorena jedinstvena tvrtka Ina Trgovina te na odluku o podržavljenju te tvrtke 10. listopada 1990, kojima su beogradske podružnice smatrane dijelom jedinstvenog poslovnog sustava. S obzirom na to da je Beopetrol izdvojen dva mjeseca nakon podržavljenja Ine, odluka radnika da sobom ’ponesu’ i imovinu nije legalna.