Nakon puno godina u ovoj sezoni imali smo gotovo zaboravljenu tzv. srpanjsku rupu, a manjak gostiju gotovo cijelu prvu polovicu kolovoza.

Bio je to za mnoge hladan tuš, osobito jer smo u 2017. ostvarili povijesne rekorde od 18,5 milijuna dolazaka (+13 posto) i 102 milijuna noćenja (+12 posto).

Prvi put u zadnje dvije-tri godine izostale su visoke stope rasta noćenja i dolazaka u udarnim ljetnim mjesecima. Je li to posljedica povratka na tržište konkurentnih zemalja poput Grčke i Turske?

Svakako. U prošle tri godine naš turistički sektor živio je u carstvu snova, gdje se uživalo u ni s čime zasluženoj povlaštenoj tržišnoj poziciji zbog problema u konkurentskim destinacijama. Naravno, nije to išlo samo na ruku Hrvatskoj, već i Italiji, Francuskoj, Španjolskoj, Sloveniji, Austriji i ostalim destinacijama. Kratkoročno su s tržišta nestale Grčka, Turska i Maroko, a nešto duže Egipat i Tunis. U ovoj godini svi su se oni vratili i logično je kako se to osjetilo jer više nije bilo značajnog prelijevanja potražnje. Još prije dvije godine upozoravali smo da je takva pozitivna tržišna situacija kratkoročna. Nije bilo realno očekivati kako će jedna Grčka ili Turska biti izvan tržišta duži niz godina. Globalno turističko tržište kontinuirano raste i pokazalo se vrlo otporno na terorizam, globalne krize i ostale nestabilnosti. Imate primjer Pariza, Nice, Londona i Bruxellesa, gdje se unatoč terorističkim napadima turizam oporavio u vrlo kratkom roku.

Koliko nas te skromne turističke brojke moraju zabrinuti?

Sad smo se vratili zapravo na stare stope rasta noćenja i dolazaka od tri do pet posto godišnje. Na razini Europe to je sasvim pristojan i prosječan rast i ne radi se ni o kakvoj tragediji. Moramo biti svjesni kako nismo ni mogli očekivati rekordne brojke jer u zadnje tri godine nismo osjetno poboljšali kvalitetu našeg turističkog proizvoda, izuzev u segmentu hotela, gdje su realizirane određene investicije. Međutim na makro razini cijelog sektora nismo značajno povećali broj hotela, dapače u udjelu su hoteli dodatno opali jer je većina rasta kapaciteta došla iz segmenta privatnog smještaja, što je još više pogoršalo ionako nekonkurentnu smještajnu strukturu. Uz to, nisu otvarane ozbiljne turističke atrakcije, novi muzeji, nismo na inovativne načine počeli koristiti nacionalne parkove kroz podizanje iskustva korisnika...

Dojam je kako su se hotelijeri ove sezone zaigrali cijenama, odnosno da su ih postavili previsoko. Kad je nastala rupa u srpnju i kolovozu, neki su ih gotovo panično spuštali.

Zanemarili su se globalni tržišni trendovi. Naš privatni sektor ima tendenciju da se uspoređuje isključivo na nacionalnoj razini, bez snažnije reference prema jačim konkurentima, posebice na razini srednje Europe. Problem je nastao u kratkovidnosti jer se mislilo da će ono što je važilo u prošloj i pretprošloj sezoni važiti i u ovoj godini. To je bila potpuno kriva pretpostavka. Inzistiralo se na cijenama koje su više od tržišnog standarda, što je kratkoročno moglo funkcionirati u situaciji ograničene ponude. Međutim povratkom konkurencije situacija se stabilizirala te nije bilo realno očekivati da će se i dalje moći 'na prepad' naplaćivati cijena iza koje ne stoji kvaliteta koja bi ju opravdala. U toj je situaciji propuštena prilika da se stvori kvalitetnija emotivna poveznica s gostima koji inače ne bi došli u Hrvatsku. Međutim kada ne postoji dobar odnos vrijednosti za novac, što je bio slučaj u određenim hotelima zadnjih godina, pa se hotel koji bi trebao koštati 200 eura naplaćuje 350 eura, taj gost će se teško ponovno vratiti.

U ovoj godini privatni iznajmljivači povećali su broj kreveta za gotovo 100.000, na 764.000 kreveta. Inače upozoravate kako je to negativan, gotovo poguban trend za naš turizam. Zbog čega?

Privatni smještaj nema tako potentnu snagu produžetka turističke sezone kao hoteli. Osim kvalitetnih vila i kuća za odmor, većina ostalog privatnog smještaja radi samo tri do četiri mjeseca. Njihova prosječna godišnja popunjenosti je svega 15 posto godišnje, što je iznimno slab rezultat. To je očit znak kako tu nešto ne funkcionira i da takva ponuda nije konkurentna niti formula za dugoročno održiv model razvoja turizma.

Ali zbog čega suzbijati malo poduzetništvo? Zar nema svatko pravo na zaradu od turizma kad su nam već ostale gospodarske grane nerazvijene?

Želim istaknuti da privatne iznajmljivače ne treba stigmatizirati. Istina je da od osamostaljenja nismo našli formulu snažnog gospodarskog rasta na nekim drugim polugama poput industrije, uslužnih djelatnosti ili IT sektora. Ali nužno je da prijeđemo iz modela 90-ih, kad je iznajmljivanje kreveta turistima bila socijalna kategorija, u model u kojem na to gledamo kao biznis koji treba adekvatno oporezivati. Sad imate situaciju da iza desetaka milijuna noćenja koja se godišnje realiziraju ne stoji nijedno radno mjesto koje plaća doprinose i ostala davanja kojima bi se dao doprinos održivosti ekonomskog sustava turističke djelatnosti i destinacija. U ovom trenutku privatni smještaj ima povlašteni porezni tretman koji se temelji na iznimno niskim stopama oporezivanja, što na ovu masu kapaciteta predstavlja ogroman gubitak potencijalnih budžetskih prihoda.

Kako ukrotiti taj cunami kreveta u privatnom smještaju?

Najveći problem je ogroman broj malih apartmana s tri zvjezdice koji niču pod agendom širenja stambenih zona u priobalnim mjestima. U takvim zonama grade se apartmanske zgrade koje lokalni vlastodršci toleriraju kupujući time svoju političku stabilnost, odnosno barem do sada je to bio slučaj u velikom broju destinacija. Time se dugoročno ugrožava ne samo održivost same destinacije, već cjelokupan model hrvatskog turizma. U ovom trenutku preko 80 posto naših smještajnih kapaciteta je u privatnom smještaju ili kampovima. Za usporedbu, naša konkurencija ima od 50 do 60 posto smještaja u hotelima. Znači, osim pametnije porezne politike, za zaustavljanje rasta privatnog smještaja nužno je bolje upravljanje prostornim planovima kako bi se zaustavila populistička spirala koja vuče u propast pojedine destinacije na obali. Ono što bi trebalo učiniti je svakako olakšati poziciju malih obiteljskih hotela i na taj način otvoriti prostor za prerastanje apartmana i soba u male hotele, čime bi se dodatno utjecalo na podizanje kvalitete i produžetak sezone.

Što je nužno napraviti da bismo spremnije dočekali iduću turističku sezonu?

Nužno je stabilizirati cijene i dovesti ih u fer odnos vrijednosti za novac. Hotelijeri, ali i drugi pružatelji smještaja previše ovise o online travel agentima. Trebalo bi jačati vlastite kanale prodaje i raditi na podizanju lojalnosti, čime se u konačnici osigurava jeftiniji trošak akvizicije, zaobilaze posredničke provizije i stvara dodatan prostor za upsell. Naravno, to traži dugogodišnji rad, ali na tome treba uporno i kontinuirano raditi. U turizmu ne prolaze kratkoročna rješenja, već se traže dugoročne vizije i dugoročna rješenja.

Koja bi onda to bila dugoročna rješenja za porast kvalitete našeg turizma?

Krucijalno je u naredne tri godine na razini države oformiti jasne zahtjeve financiranja turističke infrastrukture iz fondova EU-a. Nismo u prethodnim financijskim okvirima osigurali sredstva za razvoj osnovne ponude. Nismo osigurali novac za razvoj kongresnih centara, razvoj globalno atraktivnih muzeja, revitalizaciju brojnih zdravstvenih destinacija i termi. To je propuštena prilika, na kojoj je naša konkurencija, poput Slovenije, Austrije, Mađarske, Poljske i Slovačke, značajno profitirala.

Čiste marketinške aktivnosti, bez podizanja infrastrukturne konkurentnosti proizvoda i sadržaja u destinaciji, neće biti dovoljne za privlačenje sofisticiranih zapadnoeuropskih gostiju. Za ozbiljan iskorak našeg turizma nužno je osigurati i povući potrebna sredstva iz fondova EU-a, stabilizirati zakonodavni okvir, definirati konkurentnu ponudu investicijskih proizvoda za strane investitore, ali i u pogledu marketinga dublje ući u segment digitalne promocije, kao i okrenuti se novim brzorastućim tržištima, uključujući i kinesko, o kojem se već intenzivno razgovara i radi na razvoju bilateralne suradnje, što je pohvalno. Bez toga sve druge mjere bit će tek puka kozmetika.

Pitanje upravljanja turizmom, posebice u segmentu sustava turističkih zajednica, jedna je od bolnih točki, međutim upravo pušten prijedlog izmjene Zakona o turističkim zajednicama daje razloga za optimizam jer je poentirao i u prijedlogu definirao puno logičnije, konkretnije i 21. stoljeću prikladnije zadatke turističkih zajednica regija, destinacija, kao i HTZ-a.

Hoćemo li više ikad imati dvoznamenkaste stope rasta noćenja i dolazaka?

Kvaliteta je ključ svega. Nije više poanta brojati ulaske i izlaske turista na granici te ganjati rekorde u dolascima i noćenjima. Hrvatska sada ima preko 100 milijuna noćenja pa je već na ovoj razini najzasićenija zemlja Europe. Potrebno je prestati mjeriti turistički uspjeh u terminima broja noćenja jer nas to vodi u propast i daljnji pad prosječne potrošnje po stranom dolasku, što je prisutan negativan trend koji treba obrnuti. Naime, turistički promet raste brže od prihoda, tako da imamo trend pada prosječne potrošnje po dolasku, a istovremeno osnovni resurs plaža i prirode općenito iskorištavamo do maksimalne razine i bez ikakve kontrole.

Stoga se hrvatski turizam mora usredotočiti na jačanje kvalitete i diversifikaciju proizvoda kako bi se došlo u poziciju da se zarađuje više po turistu i osigura dugoročno održiv model. Rastom kvalitete ponude destinacija mogu se opravdano dizati i cijene. Hrvatska bi na postojećem volumenu gostiju morala trenutni proizvod, prosječno srednje kvalitetan, u srednjem do dugom roku podignuti na standard visoke kvalitete.