Glavni 'krivac' zbog kojeg se ovu srijedu ekipa tportala uputila Golubu i njegovoj radionici u Jastrebarskom je vinar Velimir Korak.

Korak je vrhunski enolog i jedan od rodonačelnika moderne hrvatske vinske industrije, što znači da njegova riječ ima specifičnu težinu. I kad je on za Goluba rekao da je 'najbolji bačvar', nije nam trebao bolji razlog za posjet jaskanskom majstoru.

Pohvale drugih vinara, koje smo čuli kasnije, samo su potvrdile Korakov sud.

Golubova radionica nalazi se u samom centru Jastrebarskog. Čim uđete u dvorište, jasno vam je čime se vlasnik bavi. Gdje god pogledate, nalaze se bačve – stare, nove, male i velike. Rabljene čekaju popravak, a one nove svoje naručitelje.

Njihov tvorac je 55-godišnjak za kojeg je autor ovog teksta mislio da je najmanje deset godina mlađi. Bačvarstvo, čini se, pomlađuje.

Golub se slatko nasmijao na tu opasku.

'Teretana mi ne treba, to je sigurno. Ljudi me često pitaju koliko je ovo težak zanat, a ja vam na to ne znam odgovor. Radim to odmalena i meni nije težak. Nekome sa strane to sigurno izgleda fizički zahtjevno. Nosite daske, pilite, a kod obrade drveta treba biti precizan, morate poznavati materijal. Zatim savijate dužice pomoću vatre, odnosno tostirate. Kad stavljate obruče, lupate ih čekićem od dva kilograma, a za veće bačve koristi se i teži čekić od 25 kilograma', nabraja Golub.

Ne može bez strojeva

U vrijeme njegova pokojnog oca Mirka, koji je 1962. otvorio obrt, bačvarstvo je tražilo još više znoja. Golub mlađi danas ipak dosta toga odradi strojno.

'Otac se toliko fizički davao da je njegov mali prst bio veći od mojeg palca. Bio je protiv bilo kakve tehnologije. Smatrao je da je najbolje ono što njegove ruke naprave. I zaista je bio vrstan majstor, nadaleko poznat. Ali s vremenom to nije bilo održivo. Danas ne možete bez strojeva', kaže Golub.

Njegov otac sredinom prošlog stoljeća došao je u Jastrebarsko iz Hrvatskog zagorja. Prvo je radio u tvornici u Zagrebu, u kojoj su uvjeti bili grozni. Spavalo se u njoj, na krevetu od klipova rogoza.

'Kad je 1958. dobio ponudu da dođe raditi u bačvarsku radionicu u Jasku, objeručke ju je prihvatio. Rekao je sebi – ne može biti gore nego što je. Nakon četiri godine šegrtovanja položio je majstorski ispit i krenuo je samostalno. Pomagao mu je moj stric Franjo. U to vrijeme u Jaski je bilo više bačvara nego što ih sad ima u čitavoj Hrvatskoj. Plešivički kraj poznat je po vinarstvu, a bez vrhunskih bačava nema ni dobrih vina. Posla je bilo toliko da se nisu proizvodile bačve manje od pet stotina litara. Devedesetih se stvari mijenjaju. Sve više u upotrebu ulaze bačve od inoksa, a stari bačvarski obrti se gase', govori Golub dok nam sa sjetom pokazuje, obješene na zidove radionice, crno-bijele fotografije oca i strica.

Od Konavala na jugu pa sve do poteza između Daruvara i Oroslavja, Golub je jedini bačvar. U Istri taj plamen održava još samo Dalibor Frančula iz sela Sutivanac iznad Raške doline. Na sjeveru i istoku Hrvatske situacija je nešto bolja. U Međimurju rade dvije radionice. Isto toliko ih je u Slavoniji, s time da je veći pogon u Našicama okrenut industrijskoj proizvodnji dok je u Đurđenovcu opstao zanatski obrt.

Golub se zaljubio u bačvarstvo još kao dječak. Igrao se u radionici, da bi ga, kad je napunio 13 godina, otac polako počeo učiti poslu.

'Uvijek sam mu htio dokazati da ja to mogu. Kad bi rekao da nešto ne radim sam, baš bih se tog primio', prisjeća se uz osmijeh.

Nakon završene srednje drvodjeljske škole u Zagrebu nastavio je obrazovanje na Šumarskom fakultetu i stekao diplomu inženjera drvne tehnologije.

'Puno znanja i vještine utkano je u bačvu. Matematika, nacrtna geometrija, anatomija i tehnologija drveta. Morate znati nešto i o metalu zbog obruča. Isto tako o lakovima, jer njima se radi kod završne obrade. Kad izrađujete barrique bačve, savijate drvo pomoću vatre. To radim na osjećaj, sekunde su u pitanju. Izloženost vatri daje različite arome, od karamele i vanilije do kave. Zato nijedna bačva nije i ne može biti ista. Sve su one kvalitetne, ali svaka ima svoj karakter koji će prenijeti na vino. To vam je cjelina koja čovjeka usrećuje', zaneseno kaže Golub.

Njegova strast je zarazna. Ubrzo se sami uhvatite kako uz njega mjerkate godove na drvetu, tražite problematične čvorove i pozorno pratite pod kojim kutom i na koju se debljinu mora obraditi pojedina dužica.

Fantastična akacija

Od drveta najviše koristi slavonski hrast, kitnjak i lužnjak, zatim akaciju ili bagrem, a u manjoj mjeri dud, od kojeg se isključivo rade bačve za rakiju. Drvene dužice moraju odležati nekoliko godina izložene suncu, vjetru i kiši, što iz njih izvlači gorke tanine.

'Akacija je fantastična. Odmah bih potpisao da radim samo s njom. Nikad ne puca kod savijanja i bačva od akacije vam nikad neće propustiti vino. Trajnija je od hrasta i tri puta jeftinija', uči nas Golub.

Ipak, vinari i dalje preferiraju hrast. Jaskanski majstor se specijalizirao za izradu spomenutih barrique bačvi najčešće zapremine oko 225 litara. Njihova cijena je kod njega je 650 eura plus PDV, a u Francuskoj, primjerice, ista takva bačva košta najmanje 800, pa sve do 1900 eura. Spominjemo baš Francuze jer se oni kao vinska nacija s dugom tradicijom bačvarstva često uzimaju kao mjerilo kvalitete. A to, tvrdi Golub, i ne opravdaju svaki put.

'Francuzi rade vrhunske proizvode prvenstveno za svoje vinare, a za izvoz, osobito na njima manje važna tržišta, isporučuju svašta. Često te bačve onda hrvatski bačvari moraju popravljati', govori Jaskanac.

A da je Golub al pari Francuzima, pokazala je degustacija vina održana u srcu Burgundije, u vinariji Louis Moreau. Tom je prilikom predstavljeno isto vino, koje je dozrijevalo jednako dugo u Golubovim bačvama od slavonske hrastovine te u bačvama nadaleko znane francuske bačvarije. Kušači koji nisu znali iz koje bačve piju vino najelegantnijim su proglasili baš ono koje je odležalo u jaskanskoj bačvi.

Opet, on tu bačvu ne smatra svojom najboljom tvorevinom.

'Gledajte, još uvijek smatram da nisam u svom poslu došao do vrhunca, ali jednom sam osjetio da sam tome jako blizu. Bila je to 150-litarska bačva koju sam napravio kao višak. Naručitelj je uzeo jednu dok je druga ostala. I jedna starija gospođa ju je vidjela. Stari ljudi imaju tu mudrost da uoče stvari. Prodao sam joj tu bačvu ispod cijene. Moram priznati da nisam dobar trgovac, nikad nisam znao dobro naplatiti svoj posao', iskren je Golub.

A otvoreno priznaje i da redovito kasni s narudžbama. Ponekad i više od nekoliko mjeseci. Posla je toliko da jedva sve stiže. Osim domaćih vinara, kupci mu dolaze iz Slovenije, Italije, BiH, Crne Gore, čak i Amerike. Uz nove bačve i popravak starih, Golub izrađuje namještaj.

Nema interesa za bačvarstvo

Najgore je to što je odnedavno u radionici ostao sam jer mu je jedini radnik otišao u mirovinu. Nužno mu treba pomoć, ali mladi ne pokazuju nikakav interes za bačvarstvo, što ga jako boli. Održao je predavanja u drvodjeljskim školama u Zagrebu i Karlovcu, nadajući se da će netko od đaka možda doći na praksu i krenuti na šegrtovanje. Nažalost, to se još nije ostvarilo.

'Mislim da su djeca danas prepametna. Svi misle da će biti direktori i samo će peglati kartice', napola se zezajući govori Golub, a vidi se da mu nije do šale.

Opet, optimist je. Bačvarstvo, uvjeren je, ima velik potencijal jer potražnja samo raste. Uz vinarije, sve je više destilerija jakih alkoholnih pića, čija kvaliteta također ovisi o kvaliteti bačve.

'Iako je to zahtjevan zanat, od bačvarstva se može lijepo živjeti. Mladi griješe kad ga zaobilaze. Moja mjesečna plaća kreće se od 1300 do 2300 eura, ovisno koja vrsta posla dominira. Najviše radim u jesen, kad krenu berbe i svi trebaju bačve', kaže Golub.

Razgovor završavamo pred crno-bijelom fotografijom, također obješenom u radionici, najveće izrađene bačve na svijetu, zapremine nevjerojatnih 220.000 litara. Nalazi se u njemačkom gradu Heidelbergu. Sredinom 18. stoljeća naručio ju je knez Karl Theodor, kasniji vojvoda od Bavarske.

'Pogledajte ovo - to je umjetnost. Bez strojeva i struje. Samo ljudske ruke i pamet. E, to su bili majstori. Danas se frajeri hvale automobilima, a nekad si frajerstvo dokazivao veličinom bačve', zadivljeno govori Golub, kao da ne vidi tu fotografiju svaki dan.

Bila nam je to samo još jedna potvrda da je za njega bačvarstvo životna misija, a ne posao. I bila bi neizmjerna šteta da posljednji jaskanski 'šaptač' bačvama ne nađe svog nasljednika.