Tema klimatskih promjena s dobrim se razlogom zadržava u pažnji medija, građana i politike. Svjetska je javnost proteklih tjedana pažljivo pratila vrhunac katastrofalne požarne sezone u Australiji, u kojoj je dosad izgorjela površina veličine polovice Njemačke. Krajem siječnja objavljene su procjene da je uz, svom srećom, niske ljudske žrtve stradalo i više od 1,3 milijarde sisavaca, ptica i gmazova. Mada su veliki požari tipični za australsko ljeto, kao uostalom i kod nas, suša i visoke temperature ovu su sezonu potpirile do rekordnih razina.

Nakon katastrofe u Australiji u proteklih je nekoliko dana obavljeno još neugodnih vijesti koje potvrđuju opravdanu zabrinutost znanstvenika zbog sve toplije atmosfere i klimatskih problema koji s time dolaze. Prvo je krajem prošlog tjedna Svjetska meteorološka organizacija objavila da je na Antarktici izmjerena rekordno visoka temperatura.

Na otoku Seymour na Antarktici izmjerena je 9. veljače temperatura od 20,7 stupnjeva Celzijevih što se dogodilo prvi put u povijesti.

U argentinskoj znanstvenoj bazi Esperanza, na kontinentu uz koji se vežu pojmovi vječnog snijega i leda, izmjereno je rekordnih 18,3°C, čime je premašen prijašnji rekord od 17,5°C izmjerenih 2015. godine. Prijetnja otapanja leda s Antarktike dobro je poznat rizik na koji već godinama upozoravaju stručnjaci jer bi prouzročio rast razine mora i ugrozio obalna područja.

Na tu rekordnu temperaturu nadovezala se ovog tjedna informacija o najvišoj ikad izmjerenoj razini ugljik dioksida u atmosferi. Prema objavljenim podacima iz mjerenja koje se provodi na klimatskoj stanici na američkom otočju Havaji, dnevni prosjek CO2 u ponedjeljak je iznosio 416,08 ppm (parts per million). Brojka dobiva bolji kontekst ako se napomene da, barem prema dostupnim istraživanjima, u posljednjih nekoliko stotina tisuća godina udio CO2 u zraku nije prelazio 300 ppm, sve do modernog industrijskog doba. Razinu od 400 ppm premašili smo 2015., a mjerenja pokazuju da taj udio i dalje raste.

Količina ugljik dioksida u atmosferi oscilira kroz godinu. Svoj maksimum doseže u prvom dijelu godine, rastući od jeseni prema proljeću, kako biljke na sjevernoj hemisferi venu i trunu. S proljećem ponovni rast biljaka smanjuje količinu CO2 u atmosferi koja onda pada do jeseni, kad se ciklus ponavlja. Iako se godišnji maksimumi obično bilježe u ožujku ili travnju, lani je najviša vrijednost zabilježena u veljači, tako da nije moguće točnije procijeniti hoće li ove godine biti još rekorda, no već je i spomenuta brojka dovoljna za još jednu dozu brige.

Dvjema neugodnim vijestima pridružila i jedna barem malo utješna informacija. Međunarodna agencija za energiju (IEA, International Energy Agency) objavila je u utorak da je 'unatoč očekivanjima novog porasta' ispuštanje ugljik dioksida vezano uz proizvodnju energije lani ostalo na istoj razini kao i godinu prije. Energetska industrija jedan je od najvećih zagađivača atmosfere, a nakon dvije godine porasta svjetske emisije zadržale su se na razini ekvivalentnoj 33 milijarde tona CO2, unatoč tome što je globalna ekonomija lani porasla za gotovo tri posto.

Takav trend posljedica je smanjenog generiranja ispušnih plinova u proizvodnji struje u razvijenim ekonomijama zahvaljujući sve većoj ulozi obnovljivih izvora (solarne energije i vjetra), prebacivanju proizvodnje s ugljena na prirodni plin i većoj proizvodnji iz nuklearnih elektrana. Dodatni faktori koji su tome doprinijeli uključuju više prosječne temperature u nekoliko država te slabiju ekonomsku aktivnost nekih rastućih tržišta.

Naizgled dobra vijest ipak nije prevelika utjeha. Činjenica da lani zbog proizvodnje energije nije došlo do povećanja ispuštanja ugljika u atmosferu ne znači da tih emisija nije bilo, nego tek da su one nastavljene istim tempom kao i 2018., što znači da se zagađivanje i s njim povezane promjene nastavljaju. Rezultati istraživanja objavljeni u listopadu prošle godine pokazali su da samo dvadeset velikih kompanija stoji iza trećine ugljika ispuštenog u atmosferu od 1965. godine do danas. Radi se o dobro poznatim kompanijama koje se bave crpljenjem nafte i plina te kopanjem ugljena, poput Saudi Aramca, Chevrona, Gazproma, Exxona, BP-a, Royal Dutch Shella, Coal Indije i još nekih.

Inicijative poput Europskog zelenog sporazuma, koji je pod vodstvom predsjednice Ursule van der Leyen sredinom prosinca predstavila nova Europska komisija, ili zvučni nastupi poput onoga koji je jesenas u Ujedinjenim narodima održala mlada švedska ekološka aktivistica Greta Thunberg, mogu dati dojam da se svjetske vlade aktivno bave politikama koje bi trebale ograničiti ispuštanje štetnih plinova u atmosferu i smanjiti negativne posljedice ljudske aktivnosti na okoliš. No neugodni klimatski rekordi dokaz su da je u tom području potrebno napraviti još puno više.