Čelnici država članica Sjevernoatlantskog saveza (NATO, North Atlantic Treaty Organization) sastaju se u utorak i srijedu u Londonu kako bi obilježili 70. godišnjicu organizacije u trenutku u kojem ne samo da nije sigurno hoće li doživjeti 80. obljetnicu, nego bi se moglo posumnjati u to hoće li proslaviti i 71. Realno, brz raspad saveza je, naravno, teško očekivati, no potkopavanje njegove stabilnosti posljednjih nekoliko godina jasno daje do znanja da nedostaje prava volja za stvaranjem čvrste zajedničke politike i davanjem smisla njegovom daljnjem postojanju.

Mnoštvo je detalja koji ukazuju na to da članicama tog saveza ovih dana nije do previše slavlja jer strahuju od krhkih temelja. Već i sama formalnost, o kojoj piše portal Politico, da se obljetnica ne obilježava tradicionalnim samitom, nego tek sastankom čelnika, što je ceremonijalni događaj s kojeg neće biti objavljena zajednička izjava u obliku u kojem se to čini na redovnim skupovima, dovoljno govori o razjedinjenosti. O trudu da se obljetnica suzdržano obilježi govori i to da britanska kraljica Elizabeta II kao domaćin neće počastiti svoje goste ni službenom večerom, nego tek 'običnim' primanjem.

U međuvremenu američki predsjednik Donald Trump već se stigao osvrnuti na nedavnu izjavu Emmanuela Macrona, francuskog predsjednika koji je kazao da je u NATO-u zavladala 'moždana smrt'. Na sastanku s Jensom Stoltenbergom, generalnim tajnikom NATO-a, Trump je Macronovu izjavu proglasio 'uvredljivom' i dodao da vidi kako bi se Francuska mogla 'odvojiti' od tog saveza.

Američki predsjednik Trump jedan je od najvažnijih uzroka nestabilnosti u NATO-u. Organizacija koja je četiri desetljeća vodila Hladni rat sa Sovjetskim Savezom s padom Željezne zavjese početkom devedesetih najednom se našla bez svoje glavne svrhe. Još od tada NATO pokušava naći jasnu politiku, no uglavnom ne uspijeva u tome.

Duh zajedništva djelomično je obnovljen u borbi protiv islamskog terorizma. No prisnost koja je nekad vezala članice u borbi protiv onoga što su smatrale prijetnjom komunizma bitno je manja danas, kad su u pitanju sukobi s paradržavnim elementima koji još k tome potječu iz država i regija s kojima pojedine članice imaju puno kompleksnije odnose.

Takvom manjku zajedništva ulje na vatru od svojeg dolaska na predsjedničku poziciju dodaje Trump glasnim kritikama i primjedbama kako europske članice Sjevernoatlantskog saveza nesrazmjerno sudjeluju u vojnim troškovima i kako Sjedinjene Američke Države nepravedno snose najveći dio troška. Trump tvrdi da SAD plaća najveći dio troškova, a da s druge strane bilježi gubitke u trgovini s Europom.

Mada je Trump u pravu kad kaže da na SAD otpada najveći dio troškova saveza, već poslovično neprijateljstvo između američkog predsjednika i činjenica budi sumnju u to da Trump miješa više kategorija rashoda, ali i da nije svjestan svih koristi koje SAD ostvaruje od saveza.

Kad se radi o NATO-u i vojnim rashodima, postoje dvije glavne kategorije izdataka. Jedni se odnose na vojne proračune pojedinih država članica, a drugi na svakodnevno funkcioniranje i operativu samog saveza. Prva kategorija daleko je veća od druge i to je brojka koja se uglavnom najviše spominje. Među članicama NATO-a ne postoji stroga obaveza, no od sredine prošlog desetljeća postoji dogovor da bi im se godišnji vojni proračun trebao kretati u visini od dva posto bruto domaćeg proizvoda (BDP).

Taj novac bi se ugrubo trebao trošiti na tri kategorije: izdaci za sadašnje i bivše vojno osoblje, troškovi za razvoj, istraživanje i nabavku opreme te rashodi za vježbe i održavanje. Među preporukama također se nalazi to da bi se barem petina budžeta trebala trošiti na nabavku nove opreme. Razina proračuna pojedinih članica dugo je bila ispod ciljanih dva posto BDP-a, što je bila i glavna zamjerka SAD-a. Za usporedbu se navodi to da su sve druge članice NATO-a zajednički trošile manje od polovice iznosa koji samostalno troši SAD.

Nesrazmjer u toj potrošnji možda je najbolje vidljiv iz apsolutnih iznosa. Prema podacima koje prikuplja Međunarodni mirovni istraživački institut iz Stockholma (SIPRI, Stockholm International Peace Research Institute), SAD godišnje za vojne svrhe izdvaja oko 650 milijardi dolara. Na drugom mjestu nalazi se Kina s vojnom potrošnjom od 250 milijardi, a slijede Saudijska Arabija (67,7 milijardi), Indija (66,5) i tek onda članica NATO-a Francuska s potrošnjom od 63,8 milijardi dolara. Nakon nje dolazi Rusija s budžetom od 61,4 milijarde dolara, a u blisku kategoriju spadaju još Velika Britanija, Njemačka, Japan i Južna Koreja te za obranu izdvajaju između 40 i 50 milijardi dolara godišnje.

Prije pet godina samo su tri članice saveza zadovoljavale kriterij potrošnje od dva posto BDP-a. Do prošle godine broj je porastao na sedam, a većina od 29 članica postavila je nacionalne planove da dosegne ciljanih dva posto do 2024. godine.

Druga kategorija troškova oni su za funkcioniranje samog saveza kao organizacije. Oni se dijele na civilni (administracija) i vojni proračun (zajednička protuzračna obrana i sl.) te troškove NATO-vog programa za investiranje u sigurnost (NSIP, NATO Security Investment Programme). Za ovu godinu taj je proračun nešto manji od 2,4 milijarde eura, a financiranje je raspodijeljeno među svim članicama saveza.

I ovdje najveći dio, 22 posto, otpada na SAD, no raspodjela je ipak nešto ravnomjernija jer 14 posto troškova otpada na Njemačku, po 10,5 posto na Francusku i Veliku Britaniju, a ostatak na preostale članice. Hrvatska u tome sudjeluje s oko 6,6 milijuna eura, odnosno pedesetak milijuna kuna. Čelnici NATO-a upravo su prije nekoliko dana objavili da će Njemačka i SAD ubuduće imati podjednake udjele od 16 posto.

Trumpovi komentari o nesrazmjernom udjelu SAD-a u troškovima saveza često su kontrirani stavom da SAD ima i najveće koristi od njega. Bez NATO-a Sjedinjene Države ne bi tako lako došle do svoje vodeće pozicije u globalnoj geopolitici, a u izračun bi trebale ući i koristi koje američka industrija ima od prodaje oružja saveznicima, članicama tog saveza.

U trenutku u kojem više nije lako utvrditi jedinstvenu politiku obrane za članice Sjevernoatlantskog saveza i kad se stubokom mijenjaju odnosi koji su vladali globalnom politikom nakon Drugog svjetskog rata, vjerojatno je došao i trenutak da se promijeni i vojni savez koji je nastao nakon tog rata. No više je nego jasno da nitko ne zna u što to točno.