Čim se postavi pitanje treba li država pomoći u spašavanju Agrokora, ljudi obično poistovjećuju Agrokor s njegovim vlasnikom Ivicom Todorićem, koji nije osobito popularan u javnosti. Stoga je donekle razumljivo protivljenje bilo kakvoj državnoj intervenciji.

No racionalan pristup ukazuje na to da država u slučaju eskalacije krize u Agrokoru ne može ostati prekriženih ruku. Naprosto, moramo biti svjesni da je riječ o najvećoj hrvatskoj kompaniji koja zapošljava više od 60.000 radnika o čijoj sudbini ovisi veliki broj kooperanata i dobavljača.

Upravo zato kod razmatranja rješenja treba odvojiti pitanje vlasništva od pitanja opstanka kompanije. Uostalom, poznato je da su u kriznim situacijama i perjanice tržišnih gospodarstava, poput SAD-a i Njemačke, odlučno spašavale svoje gospodarske divove. Pritom to nisu radili kako bi spasili vlasnike, već kako bi očuvali kontinuitet poslovanja i zadržali radna mjesta.

Moody'sova dijagnoza stanja u Agrokoru upućuje na to da Todorić više nema puno vremena za poduzimanje odlučnih koraka u smjeru smanjivanja zaduženosti i stabilizacije poslovanja. Sasvim je jasno da postojeći model nije održiv, a o mogućim strateškim opcijama za izlazak iz krize pisali smo već u tportalovoj analizi stanja u Agrokoru. U međuvremenu su pokrenuti neki znakoviti koraci (prodaja tvrtke e-Kolektor, pregovori o prodaji Jamnice) u smjeru smanjivanja duga.

Sada je samo pitanje ima li vodstvo Agrokora dovoljno vremena da ugasi požar.  Ako zbog bilo kojeg razloga ne poduzme dovoljno brzo korake koje očekuju kreditori, izgledno je da će oni Ivici Todoriću okrenuti leđa. A tada neminovno dolazi do eskalacije problema s plaćanjem i opasnosti od sloma cijelog koncerna.

Nekontrolirani bankrot nosi sa sobom teške posljedice za sve sudionike povezane s kompanijom. Ako situacija izmakne kontroli, o sudbini kompanije odlučivat će kreditori kojima je u prvom planu naplata potraživanja, i to pod svaku cijenu. A kako je većina Agrokorovih financijskih obveza pokrivena imovinom ili dionicama, takav ishod nosi veliku opasnost od obezvređivanja i rasprodaje imovine.

Također, donosi lančanu reakciju s brojnim negativnim posljedicama poput gašenja radnih mjesta, gubitka poslova za dobavljače i kooperante, mogućnosti zatvaranja prodavaonica i proizvodnih pogona radi preuzimanja tržišta i sl.

Upravo zato, da bi ublažila štetu koja u slučaju bankrota prijeti velikom dijelu gospodarstva, država mora na neki način intervenirati. Pritom je važno da u akciji spašavanja u prvom planu bude dobrobit kompanije, a ne financijski interes vlasnika.

Drugim riječima, država bi trebala postupiti kao svaki drugi privatni investitor koji preuzima perspektivnu kompaniju u problemima. To znači da treba osigurati svjež kapital za nesmetan nastavak poslovanja, preuzeti vlasničku kontrolu  i dovesti novi menadžment.

Jedino na taj način stvorili bi se svi preduvjeti za restrukturiranje i stabilizaciju poslovanja. Nakon tri do pet godina, država bi s ozdravljenim Agrokorom mogla izaći na tržište kapitala i profitirati na prodaji dionica, kao što je to, primjerice, učinila američka vlada s dionicama banaka koje je spasila prilikom financijske krize.

Lijepo zvuči, ali postavlja se pitanje je li naša država sposobna učiniti takvo što. E, tu leži problem. Za razliku od 'pametnih' država koje uspijevaju brzo i efikasno riješiti krizne situacije u gospodarstvu, naša su iskustva u tom pogledu sasvim drugačija.  

Zamislite samo da aktualna politička garnitura mora donijeti odluku o spašavanju Agrokora, a potom i osmisliti model, pronaći prave ljude i pravovremeno krenuti u akciju.

Bojim se da bi zapelo već na prvom koraku.