Sve se odigralo u ekspresnom roku: 14. ožujka 2011. godine, samo dva dana nakon što su prve slike eksplozije u japanskoj nuklearnoj elektrani Fukušimi obišle svijet, njemačka kancelarka Angela Merkel je izjavila: "Ne možemo tek tako ponovno prijeći na dnevni red." Po hitnom postupku su pokrajinske agencije za nadzor atomskih pogona izdale nalog da se sedam starijih nuklearki kao i defektni reaktor Krümmel zatvore na tri mjeseca - radilo se o takozvanom "atomskom moratoriju".

Uslijedilo je, u biti, odbacivanje odluke o nenapuštanju atomske energije. U listopadu 2010. godine je, naime, vlada Angele Merkel prvo poništila odluku prethodne vlade o napuštanju nuklearne energije iz 2002. godine da bi u lipnju 2011. godine kabinet njemačke kancelarke, potpuno mijenjajući kurs energetske politike, donio odluku o zatvaranju osam atomskih elektrana i okretanje leđa atomskoj energiji koje bi trebalo biti provedeno u nekoliko etapa postupnim zatvaranjem preostalih devet nuklearki do 2022. godine. Pet godina kasnije postaje jasno koliku bi cijenu ta po hitnom postupku donesena odluka mogla imati. Velike energetske tvrtke koje upravljaju atomskim elektranama smatraju se razvlaštenima i traže obeštećenje od njemačke države. Pred sudovima se trenutno vodi oko 20 postupaka na kojima se ukupno traži oko gotovo 20 milijardi eura odšteta. No, zasad im sudovi nisu previše skloni.

Na potezu Ustavni sud

Najveći njemački energetski koncern Eon nakon stupanja na snagu "atomskog moratorija" morao je zatvoriti elektrane Isar 1 i Unterweser. Zbog toga je tužio državu, ali i savezne zemlje Bavarsku i Donju Sasku tražeći ukupno 380 milijuna eura obeštećenja. Zemaljski sud u Hannoveru u ponedjeljak je pak, javlja Reuters, presudio protiv Eona uz argumentaciju kako je prekasno prijavio svoj odštetni zahtjev. Eon se pak ne slaže s tom argumentacijom tvrdeći kako bi da su podnijeli tužbu odmah 2011. godine to rezultiralo dodatnim prolongiranjem rada nuklearki i još većim gubicima.

U sličnom procesu je baden-württemberški koncern EnBW zatražio odštetu od 261 milijun eura. I Zemaljski sud je u travnju ove godine odbio njihovu tužbu s obrazloženjem da koncern nije odmah podnio tužbu zbog isključivanja njegove elektrane.

Međutim, s koncernom RWE stvari stoje drugačije: on je podnio žalbu odmah u travnju 2011. Početkom 2013. je hesenski Upravni sud u odluci koju je potvrdio i Savezni upravni sud proglasio isključivanje atomskih elektrana Biblisa A i B protuzakonitim - između ostalog i zato što RWE nije propisno saslušan prije donošenja odluke.

Veliki energetski koncerni se ne bune samo zbog spornog moratorija, već se žale i zbog načelnog ubrzanog napuštanja atomske energije u Njemačkoj. Oni tvrde da su razvlašteni, a da za to nisu obeštećeni te da je to protuustavno. Kako im savezna vlada, međutim, nije oduzela vlasništvo nad nuklearnim elektranama nego tek svojom odlukom prouzročila smanjenje proizvodnje struje, suci Ustavnog suda tek moraju odlučiti radi li se i u ovom slučaju o razvlaštenju.

Kada bi ovaj sud dao za pravo energetskim koncernima, oni bi se u daljnjim sudskim postupcima morali izboriti za obeštećenje. A u pitanju je velik novac: Eon traži više od osam milijardi eura, RWE, prema procjenama analitičara, šest milijardi, Vatenfall 4,7 milijardi te još dodatno podnosi tužbu i američkom arbitražnom sudu. Četvrti veliki njemački energetski koncern EnBW nije podnio ustavnu tužbu.

Novac za zbrinjavanje otpada

Tužbe Ustavnom sudu su tek sredstvo pritiska kako bi se ostvarile što bolje nagodbe u financiranju troškova starog atomskog otpada, smatra političar Zelenih Oliver Krischer. On je to mišljenje iznio na početku procesa u ožujku. Naime, istodobno je i jedna komisija vijećala o modelu prema kojemu bi troškovi privremenog i konačnog odlaganja atomskog otpada i rušenja nuklearki trebali biti podijeljeni između energetskih koncerna i države.

Krajem travnja je komisija konačno i predstavila svoj prijedlog: troškove zatvaranja i rušenja pogona bi trebale preuzeti energetske tvrtke. One bi, osim toga, trebale uplatiti još 23,3 milijarde u fond koji će upravljati privremenim i konačnim odlaganjem atomskog otpada. Država bi pak zauzvrat trebala preuzeti jamstva za budućnost. Mnogi znanstvenici i ekonomisti procjenjuju, međutim, da bi ti troškovi mogli biti i dvostruko viši - a njihovu eksploziju bi na kraju morali opet pokriti porezni obveznici.
Još je neizvjesno hoće li taj prijedlog biti pretočen i u odgovarajući zakon, a o čemu će se odlučiti nakon ljetne stanke. Kada bi se to dogodilo, stupio bi na snagu krajem ove godine.