Tvrtku imena Fine krpice Ivančić je osnovala u siječnju ove godine. Tri mjeseca nakon toga u centru Zagreba, u Martićevoj ulici, otvorila je dućan s odjećom Garderoba, orijentiran prvenstveno na skandinavsku modu.

Zašto se odlučila na tako veliki poslovni zaokret, kakva je bila reakcija okoline i kako se snalazi u ulozi malog poduzetnika, Ivančić nam je otkrila u razgovoru koji smo vodili ove srijede u Garderobi.

Dotaknuli smo se i njezina oca Ante Ledića, bivšeg dugogodišnjeg direktora tvrtke Zrinjevac, jednog od osnivača HDZ-a koji se 2000. bio kandidirao za predsjednika Hrvatske.

Doznali smo i kako ju je Ivica Todorić želio postaviti na čelno mjesto svoje banke.

Bili ste izvršna direktorica u Hrvatskoj banci za obnovu i razvoj (HBOR), zatim šefica Erste mirovinskog fonda, direktorica korporativnih komunikacija u Philip Morrisu i predsjednica Uprave Cardif osiguranja. Zašto ste napustili korporativni svijet i okrenuli se modi i trgovini odjećom?

Radi se o spletu više okolnosti. Prije dvije godine francuski vlasnik Cardifa zaključio je da smo na hrvatskom tržištu dostigli maksimum i odlučio se povući. Bio je to za mene u prvi tren šok, a zatim se otvorilo pitanje što dalje. Srećom, imala sam vremena za razmišljanje jer sam se obavezala ostati u Cardifu do završetka transakcije, odnosno pronalaska kupca i isplate, što se desilo sredinom ovog mjeseca. Imala sam ponuda za prelazak u druge banke i osiguravajuće kuće. Međutim, hrvatsko tržište je malo i u tih gotovo 25 godina prošla sam i upoznala gotovo sve. Osim toga, radili vi u tvrtki u državnom ili privatnom vlasništvu, uvijek je to isti korporativni svijet sa sličnim pravilima. Svako društvo nastojala sam voditi kao da je moje, ali uvijek je iznad vas neki dioničar, viši cilj ili interes koji vam ograničava djelovanje. Zbog toga sam odlučila krenuti drugim putem.

Ali zašto baš biznis s odjećom? Moda vas je od ranije zanimala?

Kad sam trebala odlučiti koji fakultet upisati, željela sam nešto što je povezano s dizajnom. U to vrijeme, 1987. nije postojao studij dizajna u Zagrebu. Jedino nešto približno tome bio je Arhitektonski fakultet, ali nisam imala afinitet za crtanje zgrada i projektiranje. Zato je logično bilo da studiram na Pravnom fakultetu (smijeh). Za vrijeme fakulteta sama sam šivala svoju odjeću.

Samo malo, vi znate raditi na šivaćoj mašini?

Da. Znam šivati na mašini i štrikati. Završila sam krojački tečaj. U to vrijeme u bivšoj Jugoslaviji ponuda u dućanima je bila loša. Odjeća mi je uvijek bila važna jer se kroz nju izražavam. Radije sam sama kupovala fini materijal i šivala nego kupovala bilo što. Iz časopisa Burda uzimala bih krojeve i prilagodila ih sebi.

Šivali ste i dok ste bili direktorica u HBOR-u ili dok ste vodili Cardif?

Ma ne (smijeh). Prvih par godina u HBOR-u dok si nisam još mogla priuštiti ono što sam željela, šivala sam, ali kasnije za to nisam imala vremena.

Spomenuli ste kako je financijska industrija u Hrvatskoj mala. Jeste li razmišljali o odlasku u inozemstvo?

Nikad nisam osjećala želju za radom izvan Hrvatske. Odmah nakon fakulteta sam se udala i rodila prvo dijete. Moj suprug Boris je poduzetnik. Vlasnik je tvrtke Vivat fina vina, tako da je vezan za naše tržište. Dok sam radila u HBOR-u, dobila sam ponudu za posao u jednoj banci u Londonu, ali je moja pozicija bila drukčija nego nekog bez obitelji. Danas imam troje djece, suprug vodi uspješan biznis i odlazak u inozemstvo uopće nije bila opcija.

U dućanu prodajete većinom odjeću skandinavskih dizajnera. Radi se o nepoznatim brendovima za naše kupce. Zašto skandinavska moda, a ne na primjer francuska?

Skandinavsku modu karakterizira minimalizam i što jedan komad odjeće možete iskoristi na više načina. Neku haljinu gospođa od 60 godina nosit će na jedan način, a s istom tom haljinom žena od 30 godina s hlačama ispod nje će ispričati sasvim drugu priču. To mi se izuzetno sviđa. Istina, radi se o brendovima koji nisu poznati našim kupcima. Ali nama ne dolaze mušterije koji žele da je vidno istaknuto ime brenda ili logo. Kod nas kupuju žene koje žele prije svega kvalitetnu i udobnu odjeću.

Pretpostavljam da su vam mušterije uglavnom poslovne žene?

Točno. Radi se o ženama između 30 do 70 godina koje se vole kroz odjeću izraziti. Žene u Hrvatskoj su dosta ukalupljene, pogotovo poslovne žene. Uvijek sam voljela gledati kako su ljudi obučeni. Ne koliko je to na njima skupo, već koliko su maštoviti. Financijska industrija se smatra najkonzervativnijom po pitanju odijevanja. Ali ja sam svojim primjerom pokazivala da se može drugačije, a opet da budete pristojno obučeni. Želimo žene ohrabriti da budu slobodnije i izađu iz zone komfora. Poslovna odjeća ne mora biti samo siva, crna i tamnoplava s bijelom košuljom. Vjerujem da ćemo kroz ponudu stilskog savjetovanja, u svijetu poznatijem kao personal shopping, koji uvodimo od nove godine, s vremenom našim klijenticama to i pokazati.

Kako se kreću cijene u vašem dućanu?

Što se tiče cijena, nismo u rangu visoke mode. Riječ je o razini više srednje cjenovne kategorije. Haljine su oko dvije tisuće kuna. Kaputi su od 2000 do 5000 kuna. Majice od 300 do 800 kuna. To nije jeftina roba, već roba čija cijena odgovara kvaliteti materijala i dizajna.

Koliko ste uložili u uređenje trgovine?

Od početka smo odlučili da to mora biti umjerena investicija. Najlakše je kad imate neograničeni budžet i date arhitektima odriješene ruke. Ali ni suprug niti ja nismo u toj kategoriji. Nismo stekli nekakve kuće, jahte i slično. Meni ova trgovina nije još jedna igračka koju sam tek tako kupila. Ne bih govorila o konkretnim iznosima, ali svuda gdje smo mogli ići na jeftiniju varijantu, a da ne trpi kvaliteta izrade i izgled dućana, to smo izabrali. Sve ono što je vidljivo poput poda, tepiha ili zavjesa, tu smo išli na top kvalitetu. Angažirala sam mlade arhitekte iz studija Biro. Željela sam dućan koji će izgledati kao jedna ogromna garderoba. Mi nemamo male uske kabine, već dvije velike udobne prostorije za isprobavanje robe. Tu se mušterija može uz kavu ili pjenušac opustiti, na miru presvlačiti, a društvo joj mogu praviti i prijateljice ili partner.

I jeste li uspjeli privući kupce?

U ovih sedam mjeseci koliko je trgovina otvorena, reakciju su odlične. Mnogi kažu da je Zagrebu nedostajao takav tip dućana. Htjela sam svakako izbjeći efekt da ljudi imaju strah ući u dućan. Nisam željela da imaju dojam da se radi o nečemu strašno ekskluzivnom, gdje se već ulazak naplaćuje deset kuna. Uspjeli smo to izbjeći, a opet se vidi da smo vodili brigu o svakom detalju. I prilikom traženja osoblja željela sam zaposlenike koji neće procjenjivati klijentice već na vratima. Mrzim takav stav. Mi smo općenito nažalost jako neljubazan narod i to često vidim u uslužnim djelatnostima. Moj dućan je otvoren za sve i svakome pristupamo jednakim žarom.

Kakva je bila reakcija vaši kolega iz financijskog svijeta kad su čuli da otvarate dućan s odjećom?

Za poslovnu zajednicu to je bilo potpuno iznenađenje. Kad vide moju novu vizitku, kažu 'Vau! Otkud ti sad u toj priči?' Ali oni kojim me dobro poznaju, znaju da ni u što ne ulazim nepromišljeno. Dosta mojih poznanika za mene će reći da sam štreber. Idem do najsitnijih detalja. Tako sam postupila i u ovom poslu. Često čujem i komentar kako sad konačno radim ono što volim. Ali to nije točno. Uživala sam i dok sam vodila Cardif, bila u HBOR-u, sudjelovala u mirovinskoj reformi… Ovo je sigurno ljepši posao jer nije isto raditi s kreditima, policama osiguranja od otkaza, bolovanja i smrti, i raditi s krasnom odjećom. I sad imam puno posla. Istina je da sam konačno sama svoj gazda, ali opet doma djeci dolazim kasno navečer.

Imate troje djece što nije baš često za ženu koja se posvetile menadžerskoj karijeri. Kako ste uspjeli?

Tajna je u tome što sam rano počela. Odmah nakon fakulteta dobila sam prvo dijete. Vrlo teško bih to izvela da sam krenula graditi obitelj s pozicije predsjednice uprave. Užasno je važno uz sebe imati muža koji vas potiče i ima razumijevanja. Moj suprug Boris uvelike mi je pomogao i kod donošenja odluke o otvaranju dućana i kretanja u poduzetništvo. Njegova podrška, kao i podrška djece bila mi je najvažnija.

Uređenje dućana ste financirali sami ili ste podigli kredit?

Jednim dijelom kreditom. Pri podizanju kredita jedna stvar me iznenadila. Uvijek sam slušala o kreditima za poduzetnike početnike. Ali nisam znala da taj kredit možete dobiti tek nakon šest mjeseci od pokretanja posla. Iako se dugi niz godina bavim financijama to me zateklo. Mislim da bi se to trebalo promijeniti. Početnicima sredstva trebaju odmah na početku da pokrenu biznis, a ne nakon pola godine. Istina kako je ulaganje u nove poduzetničke poduhvate rizično, ali ako već imate tu kreditnu liniju onda ona neka bude korisna. Svi znamo kako domaće banke imaju ogromnu likvidnost.

Sigurno poznajete predsjednika uprave te banke gdje ste dizali kredit. Zar vam on nije mogao pomoći?

Naravno da ga poznam, ali daleko od toga da bi mogla dobiti kredit preko veze. Ne bi to ni željela.

Vaš otac Ante Ledić jedan je od osnivača HDZ-a. Je li vam njegovo ime kad pomoglo dok ste gradili menadžersku karijeru?

Ne. Dobra stvar je što sam gotovo anonimna ušla u poslovni svijet. Kako sam već bila udana imala sam drugo prezime. U HBOR-u sam zbog znanja engleskog i njemačkog jezika ubrzo počela raditi sa stranima bankama. Strancima ime mog oca ništa ne znači. Mnoge moje kolege bi tek nakon par godina saznale kako sam ja kćer Ante Ledića. Smatrala sam kako ću moći reći da sam uspješna tek kad ljudi umjesto da govore ona je njegova kćer, kažu on je njezin otac. Mislim da sam u tome uspjela.

U vašoj obiteljskoj vikendici je u siječnju 1989. osnovan HDZ. Tad ste imali 20 godina. Sjećate li se tog vremena?

Primarno, gotovo cijeli svoj poslovni vijek otac je bio direktor Zrinjevca. Uzor mi je u mnogim stvarima. Imamo jako puno sličnosti što se tiče poslovne odlučnosti. On je veliki idealist. U prošlom sustavu, za vrijeme Jugoslavije bio je proskribiran. Uvijek kad bi Tito dolazio u Zagreb ne bi smio izlaziti. Živjeli smo u Đorđićevoj ulici pa je na informativne razgovore, sjećam se kao dijete, išao par blokova dalje. Bilo je to jako zgodno jer kad bi noću došli po njega nije morao dugo pješačiti nazad (smijeh). Svim srcem pozdravio je neovisnost Hrvatske. Točno je kako je u našoj vikendici na Plešivici dogovoreno osnivanje HDZ. Imamo slike s tog sastanka. Tamo su bili svi od Franje Tuđmana do Marka Veselice. Svi koji su kasnije osnivali različite stranke. Moj tata je vjerovao kako se jedino zajedništvom može nešto napraviti. Kad su počeli izbijati partikularni interesi razočarao se. Zbog toga nije želio biti član ni HDZ-a niti neke druge stranke.

Kako ste doživjeli njegovu kandidaturu za predsjednika Hrvatske 2000. godine?

Odlučio se na predsjedničku kampanju na nagovor prijatelja. Podržala sam ga kao što bi svaka kćer podržala svog roditelja. Nisam vjerovala da ima šanse za uspjeh. Politika je u svojoj osnovi jako prljava i tu nema mjesta za idealiste kao što je moj otac. Nakon izbora još neko vrijeme je ostao u politici. Osnovao je stranku Hrvatski demokršćani, ali to na veselje čitave obitelji nije dugo potrajalo. Ta ga je politička eksponiranost koštala da nije dočekao mirovinu kao direktor Zrinjevca već je bio maknut na neko savjetničko mjesto.

Dijelite li njegov demokršćanski svjetonazor?

Nemam takav svjetonazor. Nisam sklona niti HDZ-i niti SDP-u. Stranka koja mi se najviše sviđala je bio HSLS od prije 20 godina. Danas nažalost u politici nema osobe, a niti stranke s kojom bi se poistovjetila i sve teže izlazim na izbore.

Tko se po vama najbolje od političarki oblači?

Na žalost, velika većina žena u hrvatskoj politici nema odjevni stil. Kod nekih je on u potpunosti neprimjeren njihovoj funkciji, godinama, a kod nekih jednostavno nije dobar ili je dosadan. Ipak, izdvojila bih stil ministrice Marije Pejčinović Burić koji je decentan i u skladu s njezinom funkcijom. Političarka koja ima svoj izražen stil je svakako Mirela Holy. To ne mora nužno značiti da se taj stil meni osobno sviđa, ali je njezin. Bitno je da je osoba dosljedna i da svoj stil nosi sa stavom. I naravno, da je u skladu s javnom funkcijom koju obnaša.

Za kraj provjerio bi jednu informaciju koju sam čuo. Priča se kako vas je prije nekoliko godina u Agrokoru želio zaposliti Ivica Todorić. Navodno vas je on osobno zvao?

Točno je da sam prije više od 10 godina razgovarala s Ivicom Todorićem o mjestu predsjednika Kreditne banke koja je u to vrijeme bila u njegovom vlasništvu. Nismo se oko same pozicije uspjeli dogovoriti i zato od toga na kraju nije bilo ništa. Sam razgovor je bio poslovno ugodan.