Građani Ruske Federacije ovog vikenda izlaze na predsjedničke izbore na kojima bi se trebala donijeti odluka o tome tko će biti na čelu države idućih šest godina. Poučeni iskustvom nekih izbora i referenduma u posljednje vrijeme (britanski referendum o članstvu u Europskoj uniji, američki predsjednički izbori te još neki), koji su završavali suprotno inicijalnim predviđanjima, nismo se skloni neraskidivo vezati uz najave da će na ruskim izborima sigurno pobijediti aktualni predsjednik Vladimir Putin, ali... pobijedit će aktualni predsjednik Vladimir Putin.

Koliko god se možda šalili, podaci iz anketa o javnom mišljenju ruskih građana pokazuju veliku prednost Putina u odnosu na druge kandidate i diljem svijeta se očekuje da će Vladimir Vladimirovič već u prvom krugu izbora (eventualni drugi krug održao bi se 8. travnja) dobiti dovoljno glasova za svoj četvrti predsjednički mandat. Ankete ruskih agencija pokazuju da Putin uživa povjerenje između 60 i 70 posto glasača i iako takve brojke nije loše uzeti s dozom opreza, izbori će biti više događaj koji će Putinu poslužiti kao osnova za buduće izjave o podršci građana.

Je li ta podrška stvarna? Sve upućuje na to da jest. Putin nije razočarao Rusiju i koliko god bile učestale tvrdnje o utjecaju ruskih vlasti na medije te koliko god puta Putin pokazao da Rusijom vlada njegova čvrsta ruka i volja, što znači da se i brojke u anketama javnog mišljenja mogu prilagoditi trenutnim potrebama, čini se da iz perspektive većine ruskih građana ne postoje razlozi za to da sadašnjem predsjedniku uskrate još jedan mandat.

Krenimo od često najvažnijeg pitanja – ekonomije. Kad je Putin prvi put pobijedio na izborima 2000. godine (na predsjedničku dužnost je kao premijer stupio i prije toga, nakon što je Boris Jeljcin pred sam kraj 1999. podnio prijevremenu ostavku), prosječan ruski bruto domaći proizvod (BDP) po stanovniku bio je manji od ekvivalenta današnjih 2000 američkih dolara, pokazuju podaci Svjetske banke. Procjene za 2017. godinu pokazuju da je taj dohodak danas iznad 10.000 dolara, odnosno peterostruko viši.

Godišnje stope gospodarskog rasta su tijekom nultih godina, uz iznimku krizne 2009. godine, redovito premašivale pet posto. Ruska je ekonomija ozbiljnije usporavanje osjetila tek prije nekoliko godina zbog zajedničkog efekta međunarodnih sankcija i pada cijene nafte na tržištu, no u posljednje dvije godine dolazi do blagog oporavka. Pitanje ekonomije, naravno, teško je odijeliti od politike, a to je posebno važno u današnjoj Rusiji.

Putin je na vlast došao kao stabilizirajuća sila nakon kaotičnih devedesetih iz kojih su Jeljcinov tenkovski napad na parlament i vladu krajem 1993. godine i financijski kolaps 1998. samo poznatije epizode. Na premijersku poziciju, s koje je nešto kasnije stupio na predsjedničku, Putin je dospio kao peta osoba u samo godinu i pol.

Iako se inicijalno očekivalo da će Rusija nastaviti svoj eksperiment sa slobodnom tržišnom ekonomijom i privatnim poduzetništvom, već u prvom dijelu prošlog desetljeća postalo je očito da s Putinom na vlasti dolazi do zaokreta. Jedan od prvih koji se našao u nemilosti bio je Mihail Hodorkovski, čelni čovjek Jukosa, u tom trenutku druge po veličini ruske naftne kompanije i najvećeg ruskog naftnog izvoznika.

Milijarder Hodorkovski je u jednom trenutku iskazao svoje političke ambicije, što izgleda nije bio dobar potez. Država ga je optužila za porezne dugove i u nekoliko procesa on je završio u zatvoru iz kojeg je izašao tek krajem 2013., a imovina njegove kompanije ubrzo se našla u rukama državnih kompanija.

Narednih godina pa sve do danas država je postepeno sve jače učvršćivala svoju ulogu u ekonomiji, prvenstveno kroz financijsku i energetsku industriju. Istovremeno, Putin je donosio odluke koje su poboljšavale situaciju za ruske građane. Smanjivalo se porezno opterećenje za kompanije, a 2005. Putin je lansirao i projekte nacionalnih prioriteta u zdravstvu, školstvu, poljoprivredi i stanogradnji. Među potezima koji su bili dio tih programa nalazilo se i povišenje plaća za zaposlene u školstvu i zdravstvu. Podaci koje je prije nekoliko dana objavio BBC pokazuju da je udio ruskih građana koji žive u siromaštvu od početka milenija do danas prepolovljen te se sada kreće oko razine od 13 posto.

S druge strane, u samom vrhu politike, ili bi možda prikladnije bilo reći političke ekonomije, stvorio se dojam da će ruski milijarderi koji su iskoristili šansu u kaosu i privatizaciji devedesetih uglavnom moći uživati u svojem bogatstvu ne suprotstave li se državnoj moći. Također, svih tih godina u medijima se svako malo špekuliralo o tome je li predsjednik Putin iskoristio svoju poziciju ne bi li se i osobno obogatio.

Američki CNN upravo je ovih dana objavio priču u kojoj navodi da je 'na papiru' Putin osoba umjerenog bogatstva, no da bi 'u realnosti' mogao biti 'jedan od najbogatijih ljudi na svijetu'. Navode se neke procjene Putinovih kritičara koji spominju i imetak od dvjesto milijardi dolara, ali bilo kakve istrage dosad nisu pokazale nikakav čvršći trag između navodnog bogatstva za koje se pretpostavlja da je službeno ionako u rukama njegove obitelji i suradnika te samog Putina.

Imovinska kartica koju je ispunio zbog predstojećih izbora pokazuje stan od osamdesetak kvadrata u St. Peterburgu, tri automobila i prikolicu. U posljednjih šest godina od predsjedničke plaće i vojne mirovine zaradio je 676 tisuća dolara, a ušteđevina mu iznosi 243 tisuće dolara.

Putinu, koji je svoja dva prva četverogodišnja predsjednička mandata presjekao jednim premijerskim, da bi se u predsjedničku fotelju vratio 2012., na izborima u nedjelju suprotstavit će se nekolicina drugih kandidata. Među njima se nalaze kandidat Komunističke partije Pavel Grudinjin, desničar i dugogodišnji enfant terrible ruske politike Vladimir Žirinovski, kao i novinarka i glumica Ksenija Sobčak kao kandidatkinja stranke Građanska inicijativa. Ankete pokazuju da Grudinjin i Žirinovski mogu svaki računati s do desetak posto podrške, dok drugi kandidati teško da mogu očekivati podršku više od jedan ili dva posto birača svaki.

Ime koje će nedostajati na kandidacijskim listićima bit će ono Alekseja Navaljnog, poznatog opozicijskog aktivista kojeg se smatralo jedinim koliko-toliko ozbiljnim protukandidatom Putinu. Navaljni je sa svojom predsjedničkom kampanjom počeo još krajem 2016., a poznat je kao antikorupcijski aktivist i organizator brojnih prosvjeda kojeg je ruska policija hapsila mnogo puta. Državna izborna komisija odbila je krajem 2017. njegovu službenu kandidaturu s obrazloženjem da je ranije bio osuđivan.

U takvom ozračju jedina navodna briga ruskih vlasti u danima prije izbora ta je da bi relativna prednost koju Putin ima pred drugim kandidatima mogla uljuljkati njegove birače, što bi za posljedicu moglo imati nižu izlaznost na izbore. Stoga postoje i tumačenja da je incident s trovanjem bivšeg špijuna Sergeja Skripala i njegove kćeri Julije u Britaniji, za što britanska vlada ovih dana optužuje rusku politiku, izazvan upravo zbog toga da bi se isprovocirala situacija u kojoj bi Rusija pred svojim građanima imala priliku opet pokazati čvrstu ruku u međunarodnim odnosima.

Nakon izgledne pobjede Putinu na domaćem planu preostaje da se ponovo posveti ekonomiji, a u svijetu koji se trudi polako odmaknuti od nafte i s njom povezanih energenata, Rusiji, kojoj su naftna i plinska industrija među najvažnijim generatorima prihoda, to neće biti baš lako. Nastavi li se i na međunarodnom planu rast napetosti između Rusije i zapadnih država, četvrti predsjednički mandat mogao bi se pokazati i najkrupnijim dosadašnjim zalogajom za bivšeg KGB-ovca. No kako se na čelu Rusije nalazi već 18 godina, ne može se reći da si tu kašu nije sam zakuhao.