Nacionalizacijom nitko nije oduševljen, no privatizacija koja bi i u nekim državnim tvrtkama okončala korupciju, izvlačenje novca i zapošljavanje po rođačkim i političkim vezama još nije dobrodošla. Plenković je slavodobitno objavio kako će vratiti Inu u Hrvatsku. Ali to neće promijeniti činjenicu da će Hrvatska platiti izgubljenu arbitražu, napominju naši sugovornici, koji se ne libe reći da Inu treba skroz privatizirati, umjesto da je država kupuje.

Raspravu u konačnoj privatizaciji Ine u tjedniku Globus otvorio je profesor Ivo Bićanić. On je istaknuo kako je Ina od moćne kompanije za istraživanja i razvoj postala trgovačka kompanija, koja mora zatvoriti jednu, a možda i drugu rafineriju. 'Razveselio bi se da je premijer rekao da se njegova Vlada neće baviti prodajom goriva i da shodno tome kani prodati naše dionice Ine', napisao je Bićanić u Globusu.

Neposredno pred Bićanićevu objavu, ekonomist Damir Novotny je za tportal u tekstu Eci, peci, pec: Ovo su tri opcije za povratak Ine analizirao tri modela kojima bi država mogla skupiti novac za kupnju Ine. Smisla nije pronašao niti u jednom, te je kao i Bićanić podsjetio da još uvijek Vlada mit da je Ina velika i važna kompanija. Privatizacija je dakle jedino rješenje.

Ekonomist Milan Račić rekao je za tportal kako se zalaže za privatizaciju Ine te kako Vlada ni pod razno ne smije razmišljati o njezinom preuzimanju iz dva razloga:

'Prvo, mi nemamo novca. Mi u Hrvatskoj nemamo dovoljno škola, znači da imamo gdje investirati. Drugo, čitav taj sektor proizvodnje nafte i plina nije najperspektivniji. On će opstati još pedeset godina, ali će preživjeti samo oni najefikasniji, a tu Ina ne spada. Ina pokriva dva tržišta - Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, a to je u najboljem slučaju šest milijuna potrošača. To je premalena tvrtka da bi bila troškovno efikasna', rekao je Račić tportalu.

Dodatno, podsjeća na katastrofalnu državnu upravu u poduzećima: 'Mi smo toliko dobrih firmi i radnih mjesta upropastili. To je sramota. Ti isti ljudi koji su upropastili firme kažu "mi bi još jednu priliku". Ja im ne vjerujem, niti vjerujem da će Vlada uspjeti preuzeti Inu'. Račić se zalaže za privatizaciju jer ne želi da političke stranke imaju još jedan mehanizam kojim će kontrolirati ekonomiju.

'Nama se prodaje priča da Inu treba kupiti zbog domoljublja. Ja bi bio za to da imam neko pozitivno iskustvo i da su naše firme bile snažnije. Jedino što smo vidjeli da su stranke bile pokvarenije zbog takvih investicija', rekao je.

Gordana Deranja, prva žena Hrvatske udruge poslodavaca (HUP) za tportal je rekla da HUP već godinama proklamira privatizaciju. 'Vidimo rezultate. Ni šume ni vode ne mogu opstati bez nameta gospodarstvu. To su visokoprofitabilne tvrtke, no pitanje je kako se njima upravlja. Žalost je da mi to sve moramo financirati, a da državne firme moraju puniti proračun', objašnjava Deranja.

Naglašava kako Hrvatska nikad nije rekla što je to točno strateški interes. 'O tome se nikad nije raspravljalo u Saboru niti smo donijeli strategiju o tome što je od nacionalnom interesu. Vlast o tome tambura, ali se to i dalje ne zna. Najbolji je primjer Imunološki zavod. Ne radi se ništa, a radnici dobivaju plaću. Zanima me zašto je Imunološki u takvoj situaciji', retorički pitanja Deranja te odgovara:

'Nema nikakve odgovornosti. Upropaštavaju se državne firme a da mi ni ne znamo tko ih je upropastio. Zaboravljamo da smo jedna od rijetkih zemalja u kojoj građani besplatno doniraju krv, zbog čega je Imunološki imao sjajnu perspektivu. Nismo nijednom čuli zbog čega je Imunološki u takvoj situaciji.

Ako ne znamo kako upravljati, dajmo to privatniku, ali s jasnim ciljevima i kriterijima.' No privatizacije se još ne događaju. 'Imamo autoceste, imamo šume, vode, sve na grbači zaduženosti svih nas i naše djece, prema tome stav HUP-a je jasan – sve što nije od strateškog interesa treba privatizirati, ali ne navrat-nanos s nekom sumnjivom ekipom', zaključila je.

Savjetnik bivšeg premijera Tihomira Oreškovića i ekonomski analitičar Davor Huić za tportal objašnjava logiku privatizacije: 'Država loše upravlja komercijalnim kompanijama. To se uglavnom radi na neefikasan način zbog čega su štete višestruke. Prva u nizu zamjerki državnoj upravi je korupcijsko, političko zapošljavanje koje ima negativan utjecaj na tvrtku. 'To blokira konkurenciju. Jedno je od rješenja privatizacija', rekao nam je Huić.

Za tvrtke poput Dalmacijavina ili Podravke Huić ne nalazi nijedan razlog da one ostanu u državnom vlasništvu, a smatra da je Hrvatska jedna od ekonomija u kojoj najviše ljudi vjeruje kako nam je potrebna jaka uloga države. 'Udio države u BDP-u je 67 posto, kontrola države je prevelike i to je jedan od razloga zašto smo na dnu i zbog čega su nas prestigli Bugari i Rumunji. Privatizacije su potrebne, ali ne poput onih u devedesetim godinama i zbog kojih imamo negativan stav populacije prema privatnom vlasništvu', dodao je te zaključio kako privatizacije kasne zbog:

'Antikapitalističkog mentaliteta. To je otpor naslijeđen iz socijalizma te pojačan negativnim iskustvima iz devedesetih godina prošlog stoljeća. Tada je privatizacija provedena usred rata. Dok su neki ljudi krvarili u rovovima, drugi su koristili priliku. Osim tih usko povezanih ljudi, tada nitko praktički nije mogao dobiti kredit u banci.'

Poduzetnik Goranko Fižulić svoj stav o privatizaciji ilustrira na primjeru Ine. Kaže da je njezina nacionalizacija sada potpuno promašena jer država ne zna što bi s njom.

'Kada bi država imala novca za preuzimanje Ine, ne vidim razloga zašto bi se taj novac potrošio na Inu i što bi država dobila od toga da raspolaže sa stotinjak benzinskih crpki i jednom i pol rafinerijom. Kod Ine su bitna prava istraživanja nafte i plina što smo praktički poklonili Mađarima.' Prema Fižuliću, privatni kapital ne mora nužno biti superioran javnom, ali dodaje da se kod nas stalno zanemaruje pitanje regulacije.

'Hrvatske privatizacije izvedene su na nepošten način, ali su i izvedene bez regulacije tržišta. Prvo pravilo svakog tržišta jasna je regulatorna politika. Tu dolazimo do problema malih država. U takvim zemljama regulacija je skupa i često dolazi do neprimjerenih veza između regulatora i onog koga se nadzire. Događa se da ljudi prelaze iz reguliranih tvrtki u regulatore i to budi sumnju u podilaženje, a jedino gore od državnog monopola je privatni monopol', zaključio je Fižulić.