Profesor Čičak s kolegama kirurzima – Miroslavom Hašplom, Denisom Tršekom i Hrvojem Klobučarom – kao idejni začetnik pokrenuo je Akromion još 2008. u Krapinskim Toplicama. Prije toga radio je u bolnici na Šalati.

Akromion su osnovali uz pomoć fonda Quaestus, a on je osigurao najveći dio investicije od tadašnjih 45 milijuna kuna. Nakon desetogodišnje uspješne suradnje Quaestus je 2017. isplaćen te je izašao iz vlasničke strukture.

Čičak je danas najveći udjeličar te ujedno ravnatelj bolnice.

U novi objekt u Zagrebu uloženo je 27 milijuna eura bez PDV-a. Impresivna zgrada ima čak 8500 kvadratnih metara iskoristivog prostora, 51 krevet i četiri operacijske sale.

Nakon obilaska modernog bolničkog kompleksa, s Čičkom smo sjeli u prostranu dvoranu u kojoj se održava konzilij liječnika Akromiona.

Može li se nova bolnica nazvati krunom vaše karijere?

Može. U godinama sam u kojima ne mogu puno toga više očekivati. Vizija koju smo imali od samih početaka rada Akromiona je da nas bolnica nadživi. Jedan od preduvjeta za to bio je da proširimo kapacitete. U Krapinskim Toplicama došli smo do kraja što se tiče smještaja. Zbog nedovoljnog broja kreveta stvarala se gužva, a pacijenti su čekali da bi došli na red. Sad imamo sve na jednom mjestu. Poliklinički dio - znači ambulante, radiologija i fizikalna – objedinjen je s bolničkim stacionarnim dijelom. To će nam olakšati rad te poboljšati komunikaciju nas i pacijenata.

Jesu li vas pokušali zadržati u Krapinskim Toplicama? Ondje ste godinama radili i sigurno je šira lokalna zajednica imala puno koristi od toga.

Nitko nije rekao - ostanite. Iskreno, to me malo zaboljelo. Mislim da smo puno toga napravili za to mjesto. Dosta je lokalnih ljudi živjelo od nas. Zgrada koju smo unajmili prije 15 godina bila je u ruševnom stanju. U nju smo uložili više od tri milijuna eura. U potpunosti smo je obnovili i izgradili novi operacijski blok. Sve smo to sad ostavili na korištenje javnoj Specijalnoj bolnici za medicinsku rehabilitaciju u Krapinskim Toplicama.

Zemljište na kojem ste izgradili bolnicu bila je zapuštena ledina. Koliko je izazovno bilo realizirati investiciju s obzirom na našu poslovično sporu birokraciju?

Investitori koji ulažu kod nas moraju imati strahovito puno strpljenja. Samu zgradu podigli smo u samo godinu dana, ali onda je krenula borba da dobijemo priključke za plin, struju, vodu… Imate ljude koji vam žele pomoći, ali ih ograničava sustav. Boje se preuzeti odgovornost u strahu da će biti optuženi za pogodovanje. Ako lokalna samouprava izda građevinsku dozvolu, onda je dužna osigurati infrastrukturu. Sad će netko reći - a što ako oni to naprave i investitor odustane? Ok, neka se onda predvide kazne za takve. Javne i državne službe moraju promijeniti način komuniciranja za projekte veće od pet milijuna eura. Nužno je osigurati osobu za kontakt koja će vas pratiti sve vrijeme. Ovako samo izgubite silnu energiju bezbrojnim posjetima i telefonskim pozivima.

Najavljujući otvorenje nove bolnice, isticali ste da je to najmoderniji bolnički kompleks u zemlji. Što vas to razlikuje od ostalih?

Ima dosta toga. Prije svega, zgrada je energetski učinkovita jer imamo dizalicu topline voda-voda. Na krovu se nalazi sunčana elektrana snage 110 kW. Mislim da u ovom trenutku to nema nijedna bolnica u Hrvatskoj. Zatim smo uveli mogućnost vlastite kuhinje. Zasad će nam dostavljati hranu renomirana tvrtka jer nam je to isplativije. Ali ako nam to postane preskupo, aktivirat ćemo kuhinju. Velika novost je naš protustrujni bazen, u kojem se rade vježbe za noge, ruke i trup uz otpor vode. Nabavili smo nove radiološke uređaje, rendgen, CT i magnetsku rezonanciju, tako da možemo obaviti dijagnostiku na jednom mjestu. Pacijenti će u istom danu moći obaviti gotovo sve. To je naša velika prednost.

Zanimljivo je to što ćete pacijentima, ali i njihovoj pratnji, ponuditi hotelski smještaj.

Istina. Pacijenti koji žele duže ostati kod nas, recimo nakon ugradnje proteze koljena ili kuka, imat će medicinsku skrb, fizikalnu terapiju i hotelski smještaj. Također će njihova pratnja moći biti uz njih. Imamo dosta pacijenata iz susjednih zemalja koji dolaze sa supružnicima ili u pratnji djece. Za njih imamo apartmane na razini hotelskih.

Možete li se mjeriti s najboljim ortopedskim svjetskim bolnicama?

Apsolutno. Pripremajući projekt, ciljano smo obišli više bolnica u Italiji, Njemačkoj i Danskoj. Niti jedna od njih nije ovako građena. Njezina najveća prednost je funkcionalnost. Posebno se to odnosi na operacijski blok. Uspjeli smo u tome da imamo potpunu kontrolu nad kretanjem pacijenta od operacijskog stola do sobe za buđenje i oporavak. Pacijenti koji dolaze u operacijsku salu idu u jednom smjeru, nema povratka istim putem. Oko četiri operacijske sale postoji hodnik u koji ulaze pacijenti i završavaju u sobi za buđenje. Istaknuo bih i naš sustav za ventilaciju, takozvani laminar flow, koji tjera zrak od stropa prema podu. Na taj način izlazi sve što je na operacijskom stolu, što značajno smanjuje mogućnost infekcije. Takav sustav ima jako mali broj hrvatskih, a rekao bih i svjetskih bolnica. U ortopediji je izuzetno važno da imate čiste prostore.

Kakvi su komentari vaših kolega iz inozemstva?

Nismo ih još stigli ugostiti u većem broju. Ali nedavno su nas posjetili Amerikanci. Bili su začuđeni time kako je bolnica idejno i izvedbeno napravljena - s prostranim hodnicima i prostorijama. Kod nas nema uskih prolaza. Ipak zgrada ima 8500 kvadrata na pet etaža.

Koliko ste prošle godine imali operacija i za koliko će taj broj porasti u novoj bolnici?

Lani smo obavili 1523 operacije. Računam da ćemo ih u novoj bolnici imati preko dvije tisuće godišnje. Mislim da smo po broju operacija u samom vrhu što se tiče i privatnih i javnih ustanova. Opet, važnije od samog broja je to što pacijentima nudimo najširi repertoar zahvata. Pokrivamo sve zglobove, od stopala do kralježnice. Svaki naš liječnik specijaliziran je za jedno ili dva područja. Isto je bitno naglasiti da su svi naši pacijenti privatni jer nemamo ugovor s Hrvatskim zavodom za zdravstveno osiguranje.

Zašto nemate ugovor s HZZO-om? Ne želite to?

Ne, mi to želimo. Već 15 godina govorim da privatno zdravstvo mora biti integrirano u zdravstveni sustav Hrvatske. Prvi korak ka tome je da se ukine monopol HZZO-a. Tad bi na naše tržište došle nove osiguravajuće kuće. Tek tad bi se napokon počela gledati kvaliteta usluge, ali i njezina cijena. Novca u zdravstvu nema, gubici su ogromni, a usluga je prejeftina. Radite li po cjeniku HZZO-a, teško da možete preživjeti. Naglašavam, Akromion želi ući u sustav, ali po tržišnim cijenama.

Kako bi se ukidanje monopola HZZO-a odrazilo na pacijente? Bi li siromašni građani mogli dobiti kvalitetnu zdravstvenu skrb?

Hrvatska mora ostati socijalna država. Za to se uvijek zalažem. Ali svima je jasno da je postojeći sustav neodrživ. Iz godine u godinu država sanira zdravstvo. S druge strane, kao pacijent dva puta plaćate istu uslugu. Prvo izdvajate iz plaće 16,5 posto. A zatim, kad ne možete ostvariti svoja prava u javnoj ustanovi, odlazite privatniku i ponovo plaćate. Moj prijedlog je da se ukine monopol HZZO-a i otvori tržište osiguranja. Treba se izraditi takozvana zdravstvena košarica usluga koja bi svima pokrivala osnovne medicinske usluge i one bi išle automatski. Ali na način da ih pacijent može obaviti i u privatnoj ili u javnoj bolnici te da ne plaća iz svog džepa, nego preko osiguravajuće kuće.

Imate li neki primjer iz Europe kako to funkcionira?

Prema mom mišljenju, Nizozemska ima najbolji model. Kod njih imate više osiguravajućih kuća, a država je ta koja regulira sustav. Ponavljam, svaki stanovnik Hrvatske mora imati policu osnovnog zdravstvenog osiguranja. Sustav bi se financirao plaćanjem zdravstvenog doprinosa, ali bi se to raspodijelilo između poslodavca i zaposlenika kako bi pacijenti shvatili da medicinska usluga nije besplatna.

Mislite li da je takva revolucija u zdravstvenom sustavu moguća u Hrvatskoj?

Revolucija ne, već evolucija koja se i događa. Očigledno je to da javni sektor pada, a privatni se diže. Liječnici i medicinsko osoblje sve više prelaze u privatni sektor. Dio liječnika, uz javni sektor, radi u privatnom. Neophodno je da se javno i privatno zdravstvo integriraju u jedinstven zdravstveni sustav Hrvatske. Ponavljam, uvjet za revoluciju zdravstvenog sustava je ukidanje monopola HZZO-a.

Kako se kreću cijene operacija u Akromionu?

Cijene su od 1000 pa do 9000 eura. Ovisno o operativnom zahvatu.

Koliko vi osobno godišnje operirate?

Odradim oko 350 operacija.

Znači, uspijevate voditi bolnicu i operirati?

Obično se financijama bavim vikendom, a između operacija rješavam tekuće stvari. Kako sam iskusan, odrađujem operacije bez većih poteškoća. Iako nije lako voditi ovako velik pogon. Imamo više od 100 zaposlenih, a od toga je 18 liječnika. U tijeku su nova zapošljavanja. Gradnja bolnice koštala me puno vremena i živaca. Sigurno ćemo tražiti čovjeka koji bi ubuduće vodio financije. A to nije lako naći.

Zbog čega? Po čemu se zdravstveni biznis razlikuje od vođenja neke proizvodnje?

Problem je u tome što nema puno ekonomista i financijaša koji poznaju zdravstvo. Trebate liječnika koji ima žicu za financije ili ekonomista koji ima žicu za medicinu. Zašto? Zato što je nužno da poznaje funkcioniranje medicinskog sustava i da prepoznaje trendove. Mora uočiti gdje nešto nedostaje, gdje treba uložiti, u ljude ili u opremu, te mora odmah reagirati. Nema čekanja jer gubite pacijente i prihode.

U razgovoru s nekim vašim starijim kolegama čuo sam da danas mladi liječnici više idu za novcem, a manje za znanjem. Imate li vi takva iskustva?

Kad sam ja tražio posao, nije me zanimala plaća. Tražio sam šansu da radim i naučim nešto. Ako želiš napraviti karijeru, ne trči za novcem, već za svojom vizijom, to je jedini ispravan put. Neki prelaze iz firme u firmu zbog razlike od 50 eura. Ne volim takve ljude. Ali moram reći da mladi liječnici, barem prema mom iskustvu, uglavnom nisu takvi.

Što vas je motiviralo da sredinom 2000-ih napustite sigurno radno mjesto na Šalati i krenete u privatnike?

Šalata je bila najjača ortopedska bolnica u bivšoj Jugoslaviji i šire. Tijekom 90-ih počeo je njezin pad. Nije se uspjela napraviti nova zgrada, što je bio glavni preduvjet za razvoj kvalitetne ortopedije. Najveći problem je to što su se čelni ljudi počeli birati prema političkoj liniji. Tako je i danas. Ne branim socijalizam, ali onda niste mogli biti predstojnik klinike ako niste bili vrhunski stručnjak. Danas je to svedeno na stranačku knjižicu, što je žalosno. Mislim da liječnici ne bi trebali biti članovi stranke.

Koliko mi je poznato, i vi ste u dva navrata bili kandidat za predstojnika Šalate.

Točno. Odbijen sam. Rekli su mi da sam mlad i neiskusan, da ima vremena za mene. I onda sam 2005. prelomio da odlazim. Nisam htio da mi političari kroje karijeru. Htio sam biti svoj čovjek. Želio sam razvijati sebe i druge, kako stručno, tako i tehnološki.

Akromion ste otvorili 2008., u vrijeme velike financijske krize. Kako je bilo raditi u tim uvjetima?

Rekonstrukcija zgrade u Krapinskim Toplicama kasnila je četiri mjeseca. Medicinsko osoblje bilo je povučeno s Klinike za ortopediju 31. prosinca 2007. Obrtna sredstva potrošena su na plaće i izvantroškovničke radove pa su nam trebale godine da se izvučemo iz dugova. I kad smo krenuli s projektom nove bolnice u Dugavama, situacija nije bila sjajna. U oba navrata u trenutku realizacije projekta bila je kriza.

Mislite na rat u Ukrajini i krizu koju je izazvao?

Ne samo rat, već i pandemija korone. Studiju isplativosti radili smo 2020., kad se korona zahuktavala. Ljudi su bili u strahu, nisu znali što nas čeka. Pitali su me - nastavljamo li. Rekao sam - da, baš sad idemo dalje. Znao sam da će virus s vremenom oslabiti. Drugi ključan moment bio je u svibnju 2022. Istjecao nam je rok do kojeg smo morali potpisati kredit sa Zagrebačkom bankom. Rat u Ukrajini počeo je u veljači. Cijene građevinskog materijala su divljale. U tom trenutku bilo je potpisati ili odustati.

Rekao bih da ste odlučni, ali i tvrdoglavi.

(smijeh) Priznajem, tvrdoglav sam. Kad odlučim nešto, nema odustajanja. Malo je onih koji su vjerovali da ćemo stvarno izgraditi bolnicu. Činio se to kao prevelik zalogaj uz milijun problema, od zemljišta i financiranja do infrastrukture. Ali uspjeli smo.

A kakav ste kao kirurg?

Brz i odlučan. Kao kirurg s dugogodišnjim iskustvom, stekao sam sposobnost brzo donositi odluke jer se one u ovom poslu moraju tako donositi. Razlog je to što je vrijeme nekada presudan faktor o kojem ovisi zdravlje. Kada je nešto jako kritično i trebam više vremena za razmatranje svih opcija, najbolje je prespavati i ujutro donijeti odluku.

U brzini se rade i greške. Sigurno niste ni vi imuni na njih.

Nitko nije imun na greške. One se događaju u svakom poslu. Naš posao je zdravlje drugih i zato je ključno minimizirati mogućnost za greške. To postižemo posvećujući se detaljima oko zdravstvenog stanja pacijenta, uz individualan pristup, osiguravajući vrhunsku kvalitetu i materijala i suvremenih zdravstvenih tehnika i pristupa. Ono što je jako važno kada se dogodi greška je uvidjeti je i učiti iz grešaka te napraviti sve da se ne ponove. Dobar odnos s pacijentima i kolegama je ključan, kao i transparentna komunikacija, jer to gradi povjerenje. Zato prije samog zahvata pacijenti imaju sve potrebne informacije o mogućim ishodima.

Što biste rekli - kakav ste šef, odnosno ravnatelj?

Sigurno bi vam mnogi rekli da sa mnom nema zafrkancije. Morate imati autoritet, ali ne da vas se ljudi boje. Bitno je da vam svatko otvoreno može reći što ne valja. Morate slušati ljude, razgovarati s njima. A ne sjediti u sobi i pisati mailove. Poštujem svakog radnika u Akromionu, od čistačice do liječnika. Svima govorim da nastoje biti najbolji u svom poslu. Trudim se da svatko tko vrijedi za to bude nagrađen kako višim položajem, tako i većom plaćom. A kad je riječ o manama... rekao bih da je to što rijetko dajem pohvale. Na tome moram poraditi (smijeh).

Svjetski ste priznat stručnjak za rame. Kako ste se zaljubili baš u taj zglob?

Kad sam počeo raditi kao specijalizant na ortopediji, nitko se nije bavio ramenom. Govorili su da je to kompliciran zglob. Shvatio sam da tu postoji prostor za mene. Ramenom su se u to vrijeme rijetki bavili i u svijetu. Tako da sam praktički krenuo od nule. Morate znati da niti jedan operativni zahvat koji sam kasnije uveo kod nas nikad nisam vidio uživo. Najviše znanja stekao sam iz knjiga, a one su tad bile iznimno skupe.

Jeste li posjećivali bolnice u svijetu kako biste doznali nešto više o ramenu?

Naravno. Bio sam svuda. Ali tada su operacije ramena zaista bile rijetke. Godinu dana boravio sam na Oxfordu u Engleskoj i vidio sam samo jednu operaciju koju je radio čovjek iz Novog Zelanda. Bio sam u klinikama u Nottinghamu, San Antoniju, Bostonu, Zürichu. Kad sam došao na Oxford, impresionirala me atmosfera, ali ne i znanje tamošnjih kirurga. U to vrijeme na Šalati je bilo pet boljih kirurga nego na cijelom Oxfordu. To je taj naš talent koji kad dođe u sređenu sredinu - zablista. A ovdje kod nas troši se u borbi s raznim duhovima.

Zašto niste ostali raditi u Americi ili Švicarskoj?

Mogao sam ostati. Ali znao sam da bih tamo uvijek bio stranac. Vlastita gruda je ipak najljepša. Osim toga, želio sam svojim primjerom pokazati da su i kod nas moguće promjene na bolje. Lako je kritizirati i govoriti - treba ono, treba ovo. Ne mijenja se društvo pričom, nego djelom.