Nosimo ih cijeli život, a mnogi ih imaju napretek. Poznata je ženska strast i opsesija cipelama. No ako im negdje zapne visoka potpetica, istroši se potplat na štiklama ili se potrga podstava u čizmama, može pomoći samo obućar. Tako je bilo oduvijek, pa i sad, kad industrija jednokratnih proizvoda dovodi u pitanje opstanak tog tradicionalnog obrta.

U posljednjih pedesetak godina došlo je do naglog smanjenja brojnih specifičnih zanata, među kojima su i postolari. Posao je svima zadnjih tjedana dodatno otežala situacija s epidemijom i potresom.

'S obzirom na situaciju kakva je, a mogu reći da nije lako, snalazimo se sa svih strana zahvaljujući Facebooku, mailu, telefonu. Zaprimamo narudžbe i tim putem, pa sve to nekako ide, ali daleko od onoga kako je bilo prije pandemije i potresa', kaže nam Matea Kučko. Dodaje da su se prijavili za mjere koje se nude kao pomoć poduzetnicima.

No krenimo od njezinih početaka. Odmalena je bila okružena cipelama, a prvu je osmislila kad je imala 15 godina, u vrijeme pohađanja Škole za primijenjenu umjetnost i dizajn, smjer arhitektura.

'Bile su prave umjetničke. Imale su nacrtanu kostursku glavu i nakon samo pet dana bile su prodane. Slika u glavi uvijek ostane, sreća i na tehnologiji, pa je imam u telefonu i na našim stranicama', s osmijehom kaže mlada postolarka.

Svako ljeto tijekom školskih praznika provela je na praksi u salonu cipela Zlatko. Ljubičaste, plave, žute, dvobojne, lakirane ili pak od one brušene kože, cipele su njezina strast.

Premda nije jedina postolarka, bez sumnje je najmlađa u Hrvatskoj. Djevojačko prezime joj je Budiselić, prezime koje je nadaleko cijenjeno u zanatskim krugovima. Njezin tata Bruno Budiselić poznati je zagrebački postolar, a radionicu je naslijedio od oca Zlatka. Matea je treća generacija ove obitelji koja će preuzeti poslovanje.

'Od malih nogu roditelji su me vodili u radnju i gledala sam, a ne mogu reći da sam tada i učila, ali što sam postajala starija i svjesnija okoline, više me zanimalo kreativno stvaranje rukama, na papiru, računalu, samo da se nešto crtalo i izrađivalo. Od prvog razreda srednje škole nakon nastave počela sam dolaziti u radnju i mijenjati oca u njegovoj ulozi. Arhitektura i postolarstvo nimalo nisu slični, ali imaju jednu zajedničku stvar, a to je da i u jednom i drugom poslu moraš biti kreativan. To je ono što me privuklo i dovelo ovdje', naglašava.

Pitamo je je li se kad susrela s predrasudama u poslu zato što je žena, a uz to je vrlo mlada.

'Ne mogu reći da su to predrasude, ali pretpostavljam da dosta ljudi kada se zapute u dućan očekuje muško lice, a izađem ja, pa su lica malo začuđena. Ljudima u današnje vrijeme treba dati vremena i prostora da steknu povjerenje drugih. Čim shvate da znam posao onako kako ga zna i muška osoba, koju bi možda voljeli vidjeti umjesto mene, na njima se vidi opuštenost i shvatiš da ti daju povjerenje. Odmah je lakše meni i njima', priznaje.

Masovna proizvodnja i s njom stvoren potrošački mentalitet te borba s novim trendovima doveli su do izumiranja mnogih tradicijskih obrta. Zanimalo nas je popravljaju li danas ljudi cipele više ili manje. 'Danas je to znatno manje nego prije desetak, petnaestak godina. Prije su se radile kvalitetnije i kupovale su se skuplje cipele pa ih je i vrijedilo popravljati. Danas na svakom koraku kupite cipele za nekoliko stotina kuna, tenisicu kakvu želite, a takve stvari se ne isplati popravljati', objašnjava.

Popravak cipele, čizme ili tenisice, kaže nam, ovisi o stanju u kakvom je došla i što mušterija želi da se popravi. Poznata je ona stara 'kako su u postolara najgore cipele', no to je, smatra Matea, samo izreka, kao što se kaže da 'mehaničar ima najgori auto'.

'Svi se brinemo o svojoj obući, čak je i moj suprug usvojio tu stranu 'njegovanja' obuće, pa ih čisti svaki dan poslije nošenja. Ovisi to o godišnjim dobima i prilikama, ali svakako čini sve kao i svaka žena', otkrila je.

U obrtništvu je najvažnije svakodnevno usavršavanje, stjecanje novih znanja i vještina kako bi se uspješno poslovalo i opstalo na tržištu. Najmlađa hrvatska postolarka ispričala nam je koliko je potrebno da se izuči taj zanat. 'Bez nekog predznanja, škole, teško se može naučiti sve o izradi u samoj radnji. A učiš dok si živ. Moj otac, koji radi naš posao već 35 godina, uči i dandanas. Moda se mijenja, moramo pratiti trendove, tako da sa svakim novim trendom mogu reći da iznova učimo', naglašava, dodajući da postolar mora biti kreativan.

U njezinoj postolarskoj radionici u Ilici, podijeljenoj na dvije prostorije, sve je puno uspomena na neke bolje dane u obrtništvu. Sve miriše na ljepilo, posvuda su komadići kože različitih boja i vrsta, a i alat koji je već desetljećima nepromijenjen - čekić, čavlići, kliješta za rezanje kože, za bušenje rupica na remenu... Ondje se obavljaju jednostavniji popravci, oni kompliciraniji ili pak prave cipele po narudžbi. Radi se sve - a Matea je blažena među muškarcima, usput otkrivajući da nerijetko uzima mjere i za broj noge 51.

'Sve prolazi kroz moje ruke, ali uz nadzor oca - ipak je između njegovih 35 godina radnog staža i mojih osam velika razlika, a zadovoljan kupac nam je najbitniji, pa ako treba, neka obuća prođe deset puta kroz svačije ruke, ali sve mora biti savršeno. Jako smo složni u radnji i to nam je najbitnije. Mogu reći da vlada kućna atmosfera i to na nas dosta djeluje jer radimo s više snage i volje', zadovoljno je istaknula. Otkriva nam i da obuću najviše popravljaju žene različitih dobnih skupina.

'Najčešće su to potpetice na štiklama, jako brzo odlaze jer su male, a u tvornicama ne stavljaju gumu kao mi, već plastiku, pa se zna dogoditi da ih žene direktno iz trgovine donesu na mijenjanje potpetica', komentira. Uvjerena je da ovaj stari zanat nikada neće izumrijeti te da tržište rada treba zanimanje postolara. Konkurencije u postolarskoj struci, kao i u većini drugih, ima, ali je, napominje Matea, jako mala.

Ispričala nam je i koje su loše strane posla. 'Jedna i jedina loša strana ovog posla to je što moraš biti cijeli dan u radnji kako bi bio u toku. Čak i mimo radnog vremena glava 'radi', telefoni zvone, mailovi stižu.' Kad je riječ o čudnim zahtjevima, toga uvijek ima, kaže.

'Svaka narudžba je čudan zahtjev, ali najčudniji, ujedno najzanimljiviji zahtjev bio mi je kada je gospodin za sebe i svoju suprugu naručio cipele, ali svaka (zasebna) cipela bila je različita. To se ne može nazvati parom cipela jer nisu bile nimalo slične, ali bilo je toliko veselja i čuđenja', opisala je.

Od tog se posla, tvrdi, može pristojno živjeti. 'Tko radi može, pa eto, tako i mi. Cijela obitelj je u ovom poslu i mogu reći da pristojno živimo', povjerava nam se. Cipele najviše naručuju turisti, a traže da ih dostave poštom u njihovu domovinu.

Osim na poslovnom planu, uživa u privatnom životu. Na iznenađenje cijele svoje obitelji, majka je postala s 20 godina, no uspješno barata obavezama na obje strane.

'Budući da mi dijete još ne ide u vrtić, nagodinu će, suprug i ja se mijenjamo za 'smjene doma'. Ali mogu reći da bez problema usklađujem privatno i poslovno. Kao što sam ranije rekla, lako mi je na poslu kada mi je na njemu kao i doma. Svi si izlazimo u susret i pomažemo si bez problema', pohvalila se.