Izvješće analizira i uspoređuje devet sustava javnog zdravstva u EU: Italiju, Hrvatsku, Češku, Francusku, Grčku, Poljsku, Portugal, Slovačku i Španjolsku. Ti se sustavi, dakako, temelje na različitim principima financiranja, što je rezultat različitih ekonomskih uvjeta i društvenih stavova u analiziranim zemljama, ali u mnogo čemu jesu usporedivi.

Izvješće se temelji na analizi podataka iz službenih izvora te ad-hoc anketi provedenoj na tridesetak stručnjaka – uključujući i one iz Hrvatske. Sam dokument ističe zajedničke izazove koji bi mogli biti presudni za budućnost, ali i specifičnosti pojedinih zemalja. Po prvi puta se na jednom mjestu napravila sveobuhvatna analiza sad već dvogodišnjeg utjecaja pandemije koja je, ionako napregnutim zdravstvenim sustavima, stvorila dodatne financijske i organizacijske probleme. Uz to, dokument nudi i globalnu perspektivu kao odgovor na aktualne i buduće zdravstvene izazove.

Pandemija koronavirusa dodatno je naglasila već postojeće strukturne probleme nacionalnih zdravstvenih sustava koji trebaju radikalno preispitati svoju operativnu logiku. Naime, na „strukturne izazove“ poput starenja stanovništva i porasta incidencije kroničnih bolesti, došao je dodatni teret nove zarazne bolesti što je izazvalo tzv. „savršenu oluju“ za zdravstvene sustave. Sve to u trenutku kada se svi javnozdravstveni sustavi suočavaju i s brzim tehničkim napretkom, ali i sve većim očekivanjima javnosti.

Do 1. srpnja 2021. u Europi je bilo 50 milijuna zaraženih i 1.2 milijun smrtnih slučajeva. U većini zemalja vlade su uvodile duga razdoblja „lockdowna“ te brojna ograničenja koja su pomogla u suzbijanju širenja virusa. S druge strane, mjere su imale posljedice na zdravstveno stanje stanovništva, ali i na gospodarske pokazatelje. Ključna stvar je da je pandemija je imala ozbiljne posljedice na pružanje zdravstvenih usluga koje nisu povezane s virusom. Potražnja za medicinskim uslugama koje ne spadaju u hitne slučajeve dramatično je pala tijekom pandemije. Ljudi s hitnim zdravstvenim potrebama ponekad su imali poteškoća dobiti pravodobnu skrb, a oni s kroničnim zdravstvenim problemima suočeni su s prekidima rutinskih pregleda i zdravstvene skrbi. Osim toga, pandemija i gospodarska kriza koja je uslijedila doveli su do porasta mentalnih bolesti, a postoje jasni dokazi o višim stopama stresa, tjeskobe i depresije među europskim stanovništvom. Slična situacija se dogodila u pogledu dijagnoze i liječenja raka.

Dolaskom cjepiva krajem 2020. godine scenarij se promijenio. Ipak, dostupnost cjepiva nije moglo riješiti problem zaraze u početku zbog nedostatka dostupnih doza, a kasnije i zbog različitih razina stopa cijepljenja među europskim zemljama.

Povrh toga, pandemija je dala prostora gospodarskoj krizi. Odgovori europskih vlada su bili ključni za organiziranje učinkovitog odgovora zdravstvenog sustava. Politike za osiguranje dodatnih kapaciteta uključivale su značajna financijska sredstva za jačanje odgovora zdravstvenog sustava na COVID-19. Sredstva su uglavnom bila namijenjena financiranju dodatne medicinske i zaštitne opreme, testiranja, zapošljavanja osoblja, kao i istraživanja i razvoja.

Jednom kad pandemija bude pod kontrolom, vlade će morati smanjiti svoje deficite na održivije razine, ali sasvim je sigurno kako će na kraju pandemije ostati visoka zaduženost.

Jedan od finalnih poruka BFF-ovog Izvješća je da je dolazak SARS-CoV-2 svijetu pokazao nužnost dugoročne promjene načina na koji institucije podržavaju ljude, kroz sigurnosne mreže i kroz uključiviji društveni ugovor. Ono što ostaje temeljno je potreba za kolektivnim djelovanjem kako bi se izgradila gospodarstva orijentirana na uključivom rastu, sposobna ponuditi prosperitet i sigurnost za sve. Pandemija COVID-19 testirala je granice dosadašnje globalne suradnje, koja ostaje najvažniji izazov za globalnu zajednicu u sljedećim godinama.

Kao i u većini zemalja, pandemija je ozbiljno utjecala na korištenje zdravstvenih usluga koje nisu povezane s koronavirusom. Osim što su neki slučajevi COVID-19 ostali neotkriveni, koronavirus je imao veliki neizravan utjecaj na ljude koji nisu zaraženi virusom. U Hrvatskoj, kao i u većini analiziranih zemalja, postojao je ograničen pristup izvanbolničkim uslugama. S druge strane, kada je riječ o bolničkim uslugama koje zahtijevaju noćenje u zdravstvenim ustanovama, situacija je u većini analiziranih zemalja bila nešto bolja. Ako promatramo djelovanje hitne pomoći, Hrvatska i Francuska su među zemljama koje su uglavnom imale normalno funkcioniranje službi.

Vezano uz pružanje prenatalne skrbi, Hrvatska spada u skupinu zemalja u kojima je takva skrb djelomično ograničena. Vezano uz dijagnozu i liječenje nezaraznih bolesti poput hipertenzije, dijabetesa i astme, Hrvatska se tu uklapa u prosjek analiziranih zemalja jer je također imala određene disrupcije u sustavu. Slična situacija je u pogledu dijagnoze i liječenja raka. Dok su pacijenti u Poljskoj i Portugalu svjedočili, barem prema mišljenju stručnjaka, povremenim obustavljanje postupaka liječenja, Hrvatska je ušla u krug zemalja, zajedno s Italijom i Francuskom, u kojoj je skrb za oboljele od raka bila kratkotrajno i djelomično prekinuta.

Vezano uz udio cijepljenih prvom dozom, Hrvatska je u trenutku istraživanja bila na začelju skupine. Udio cijepljenog stanovništva je bio 60 posto u Italiji i Španjolskoj, oko 50 posto u Francuskoj, Grčkoj i Češkoj, 46 posto u Poljskoj i oko 38 posto u Slovačkoj i Hrvatskoj. Vezano uz procijepljenost zdravstvenih djelatnika, prema mišljenju stručnjaka, najizraženiji udjeli su u Španjolskoj, zatim Portugalu, Italiji i Slovačkoj, dok Hrvatska bilježi niže udjele, zajedno s primjerice Češkom i Slovačkom.