Pogled na medije u ljeto i jesen prošle godine mogao je rezultirati slutnjom da se svjetskoj politici sprema kataklizma. Nakon što su građani Ujedinjene Kraljevine krajem lipnja tijesnom odlukom presudili članstvu te države u Europskoj uniji, javnost je iščekivala niz drugih izbora na kojima se strepilo od sudbonosnih rezultata i naglog skretanja politike udesno.

Prvi su na redu bili američki predsjednički izbori koji pobjedom Donalda Trumpa nisu ukazivali na ikakvo smirivanje strasti. Idući na redu je bio talijanski ustavni referendum za koji se predviđalo da bi mogao donijeti novu nestabilnost u europsku politiku. Predlagatelj referenduma i tadašnji premijer Matteo Renzi na kraju jest izgubio tu bitku, no veće nestabilnosti ipak nije bilo i na čelu talijanske vlade našao se sadašnji premijer Paolo Gentiloni.

Najviše se ipak strepilo od rezultata nizozemskih parlamentarnih i francuskih predsjedničkih izbora. Desničarski pokreti, stranke i ideje jahale su na valu popularnosti i crna predviđanja oko mogućeg raspada Europske unije i svega što dolazi s time imala su sasvim realna uporišta. Ipak, poraz Geerta Wildersa u Nizozemskoj i Marine Le Pen u Francuskoj umirili su barem na neko vrijeme retoriku o Uniji kao promašenom eksperimentu i potrebi jačanja nacionalnih pokreta u državama Europe.

Uz sve to, dodatni udarac jačanju konzervativnih ideja stigao je i na izvanrednim parlamentarnim izborima u Velikoj Britaniji koje je prije nekoliko mjeseci raspisala premijerka Theresa May u nadi da će, pred početak pregovora o razlasku s EU, ojačati svoju poziciju u parlamentu. Ti su joj planovi u potpunosti propali te je na kraju bila primorana koalirati s manjim strankama kako bi uopće zadržala vlast.

Između svega toga s vremena na vrijeme, a posebno prije održavanja izbora u Nizozemskoj i Francuskoj, nagađalo se i o mogućim posljedicama parlamentarnih izbora u Njemačkoj zakazanih za kraj rujna ove godine, posebno u pogledu jačanja desničarskih stranaka. Ipak, posljednjih mjeseci, iako se izbori bliže, rijetko tko uopće spominje rošadu političkih snaga u najvećoj europskoj ekonomiji.

Razlozi za to su višestruki. Najveći zamašnjak jačanju konzervatizma i desnih ideja u Europi bila je izbjeglička kriza koja je tijekom 2015. i 2016. pogodila Uniju. Kako je izbjeglički val uglavnom presušio, to su utihnuli i najglasniji povici za utvrđivanjem i zatvaranjem nacionalnih granica i fokusiranjem politika na unutardržavne probleme. Izostanak desničarkih trijumfa u Nizozemskoj i Francuskoj također je doprinio umirivanju političke scene te skretanju pažnje s njemačke politike. Što bi, uostalom, i moglo mučiti Nijemce?

Na prvi pogled čini se da Njemačku odlično opisuje izreka da nije potrebno mijenjati pobjednički tim, odnosno još bolje izreka da ne treba ići popravljati nešto što nije pokvareno. I stvarno, njemački industrijski pogon i dalje neumoljivo i marljivo proizvodi robu, usluge i radna mjesta, generira prihode iz inozemstva, a posljedično i dobar dio članica EU također ima koristi od fino podešene njemačke mehanike.

Nezaposlenost je u padu, proračun u suficitu i čini se da bi Nijemci mogli kolektivno otići negdje na bezbrižni godišnji odmor i uživati plodove svojeg uspjeha. No, neki analitičari ipak ističu da pred novim parlamentom leži niz važnih odluka koje bi u budućnosti mogle utjecati na stabilnost politike u Njemačkoj i EU.

Nakon što je na izborima u svibnju za predsjednika Francuske izabran Emmanuel Macron on je razdoblje nakon izbora odmah iskoristio kako bi zajedno s njemačkom kancelarkom Angelom Merkel uvjerio javnost da je francusko-njemačka osovina EU i dalje vrlo čvrsta i da međusobni odnosi nisu nimalo narušeni. No, Macron je u međuvremenu pokazao da teži većoj integraciji unutar eurozone (članice EU koje dijele zajedničku valutu euro), a Nijemci u toj inicijativi vide nešto što će u konačnici oni morati platiti.

Nadalje, američki predsjednik Donald Trump nastavio je i ove godine svoju retoriku iz izborne kampanje kada je najavljivao da članice NATO-a moraju pravednije snositi troškove te organizacije i povećati svoju potrošnju za obrambene svrhe. Za Njemačku bi to značio rast sa sadašnjih 1,2 posto bruto domaćeg proizvoda (BDP) na 2 posto, dakle gotovo dvostruko veće izdvajanje od sadašnjeg.

Niti poslovično perfektna njemačka industrija nije pošteđena od mogućeg eskaliranja problema. Autoindustrija će još godinama osjećati posljedice skandala oko prijevara u namještanju rezultata ispitivanja ispušnih plinova automobila s pogonom na dizelska goriva, a ostaje tek vidjeti kakve će biti posljedice istrage oko mogućeg kartela njemačkih proizvođača automobila koji navodno postoji već desetljećima i putem kojeg poznate kompanije poput BMW-a, Daimlera, VW-a zajednički dogovaraju poslovne politike i cijene. Autoindustrija, inače, stvara petinu ukupnih prihoda njemačke industrije, a u njoj je zaposleno oko 800 tisuća radnika.

I na kraju, tu je i dalje otvoreno i vrlo aktualno pitanje izbjeglica i emigranata. Njemačka je tijekom 2015. i 2016. primila više od 1,2 milijuna ljudi. Njihova integracija i rješavanje njihovih statusa još je na samom početku. Hrvatska javnost jako dobro zna kakve probleme u svakodnevnom životu može izazvati nagli dolazak velikog broja ljudi koji su bili prisiljeni napustiti svoje domove. U Njemačkoj su stvari zasad, čini se, pod kontrolom. No, veliki broj novopridošlica sigurno će rezultirati u rastu napetosti, a nije nemoguće i u rastu prijetnje terorizmom na njemačkom teritoriju.

Sve su to problemi s kojima će se ukoštac morati uhvatiti nova vlada i čije se rješavanje ne smije odgađati. Zasad se drži da će Angela Merkel na izborima 24. rujna uspješno osvojiti i četvrti uzastopni mandat. No, iznenađenja su uvijek moguća. Kao što su rezultati Brexit referenduma, američkih predsjedničkih ili ovogodišnjih britanskih parlamentarnih izbora bili svojevrsno iznenađenje, tako tu mogućnost ne treba isključiti niti u pitanju Njemačke.

Posljednje ankete pokazuju miješane rezultate. Ona koju je provela njemačka javna radiotelevizijska mreža ARD tijekom srpnja, a čiji su rezultati objavljeni ovih dana, ukazala je na nagli pad podrške kancelarki Merkel. Udio ljudi nezadovoljnih njenom vladom porastao je za čak sedam postotaka na 51 posto, a podrška samoj kancelarki je pala za čak 10 postotnih bodova na 59 posto. S druge strane, neka druga istraživanja mišljenja ukazuju da Merkel ne treba previše brinuti, posebno kad se radi o podršci mladih birača.

U Njemačkoj glavnu riječ tradicionalno vode dvije velike stranke: Kršćansko-demokratska unija (CDU, Christlich Demokratische Union) zajedno sa svojom bavarskom sestrinskom strankom Kršćansko-socijalnom unijom (CSU, Christlich-Soziale Union) te Socijalno-demokratska partija Njemačke (SPD, Sozialdemokratische Partei Deutschlands). Kancelarka Merkel, čelnica CDU, na izbore izlazi s programom koji uključuje umjereno rezanje poreza, veću potrošnju na infrastrukturu, povećanje broja policijskih službenika i nastavak smanjenja stope nezaposlenosti na ispod 3 posto.

Glavna opozicijska stranka SPD s kancelarskim kandidatom Martinom Schulzom u ovom trenutku čini veliku vladajuću koaliciju sa CDU. Nekadašnji predsjednik Europskog parlametna Schulz je svoju kandidaturu za njemačkog kancelara najavio još prošle godine, no od onda nije uspio prikupiti značajniju podršku. Schulzov glavni problem leži u dilemi oko toga da li da se oštrije suprostavi Angeli Merkel i time riskira gubitak podrške koju sada ima, ili da nastavi sa sadašnjim programom koji i nije toliko različit od onoga kojeg propagira Merkel, no time Schulz ne daje nikakvog posebnog razloga zašto bi građani glasali za njega umjesto sadašnje kancelarke.

SPD također obećava znatno veća ulaganja u infrastrukturu kao i ubrzanje reformi u radnom i socijalnom zakonodavstvu. Schulz zagovara i jaču europsku integraciju koja bi kao konačni cilj imala monetarnu i ekonomsku uniju. CDU, prema sadašnjim anketama ima podršku oko 40 posto građana, a SPD oko četvrtine. Za formiranje nove vlasti, u izglednoj pobjedi Angeli Merkel će biti potrebna podrška neke od manjih stranaka, no zasad se ne očekuje da bi CDU mogao biti prisiljen na neke značajne ustupke koji bi bitno mijenjali nastavak sadašnje politike.

Ipak, kruto držanje za dosadašnju politiku i načela u okolini koja je sve samo ne statična je rizik koji se lako može okrenuti na štetu sadašnje njemačke vlade. Ne pripremi li Angela Merkel adekvatne odgovore na nove izazove, njemački fino podešeni političko-industrijsko-društveni stroj bi mogao početi ozbiljno kašljucati. A tada neće biti dovoljno samo reći 'nazdravlje'.