Život u Salvadoru za Mariju Marroquin postao je nepodnošljiv. Na tržnici San Martan u glavnom gradu San Salvadoru, na kojoj je radila, na svoje oči je svjedočila kako reketari ubijaju nekoliko trgovaca unatoč tome što tržnicu nadzire vojska. Bojala se također za sigurnost sina Davida nakon što je lokalna banda otela bliskog rođaka kojemu se izgubio trag.

Marroquin je stoga odlučila pobjeći iz zemlje. Za cilj nije odabrala Sjedinjene Države jer bi morala do neprobojne meksičko-američke granice proći neizvjestan put dug 3500 kilometara. Za razliku od mnogih sunarodnjaka koji pokušavaju ući u SAD, ona je elegantno odletjela zrakoplovom u Belgiju, u zemlju je ušla kao turist, a nekoliko dana kasnije podnijela je zahtjev za azil.

'Odlazak u Sjedinjene Države danas bi bio čista ludost', citira ju The New York Times, pišući kritički o imigracijskoj politici Donalda Trumpa, koja se i prošlog vikenda dokazala racijama i uhićenjima ilegalnih useljenika. Gospođa Marroquin jedna je od onih ugroženih stanovnika Srednje Amerike koji danas traže azil u Europi. Udaljenost je veća, ali mnogi računaju na to da je put sigurniji i pet puta jeftiniji od onoga što bi morali platiti krijumčarima da ih kroz Meksiko provedu do američke granice. Prije Trumpova udara na emigrante to je stajalo nekih 1000 dolara, a solo izbjeglice danas, mimo organiziranih karavana, moraju računati sa svotom do 12.000 dolara. Osim toga, za razliku od SAD-a, Belgija ne traži vizu.

Nakon Španjolske i Italije, Belgija je migrantima iz Srednje Amerike najprivlačnije europsko odredište, piše The New York Times. Prema službenim podacima, broj zahtjeva za azil 2018. podnijelo je 7800 osoba, za razliku od 4835 godinu ranije. Azil je u Španjolskoj tražilo 2311 Salvadoraca, a u Belgiji 288, ali broj je ove godine u toj zemlji samo u prva četiri mjeseca već dosegao 244, za razliku od 2014., kada je zabilježeno tek 25 podnositelja zahtjeva za azil iz cijele Srednje Amerike, a prije deset godina niti jedan.

Belgija je privlačna i zato što prihvaća zahtjeve za azil osobama koje bježe od narkobandi zvanih maras, za razliku od Španjolske, koja štiti samo žrtve državne represije, te je prema podacima Eurostata u prvom kvartalu ove godine to bio glavni razlog za odobrenje azila u 80 slučajeva.

Umjesto uobičajene navale izbjeglica iz Sirije, Iraka, Nigerije ili Pakistana, Europska unija tako zadnjih mjeseci postaje top destinacija za imigrante iz Salvadora, Hondurasa i Gvatemale, također iz Nikaragve, a iz Južne Amerike najbrojniji su imigranti iz Venezuele. Sa 18.400 zahtjeva za azil u prva četiri mjeseca ove godine izbjeglice iz Venezuele su nakon Sirijaca najbrojnija skupina u Europi, dvostruko veća nego godinu ranije.

Glavni razlozi su nasilje, organizirani kriminal, ekonomska katastrofa kod kuće, nezaposlenost, masovno reketarenje malih trgovaca i proizvođača, otimanje zemlje seljacima za proizvodnju šećera ili biogoriva moćnih agrokompanija, ubojstva za koja nitko ne odgovara, korupcija koja sve više siromaši ionako osiromašeni puk, čak glad zbog klimatskih promjena koje pustoše farme.

Svijet je nedavno potresla snimka beživotnih tijela mladog oca Oscara Ramireza i dvogodišnje kćerkice Angie Valerije iz Salvadora, stradalih pri pokušaju ilegalnog prelaska u Teksas preko rijeke Rio Grande. Snimku je objavila i naša televizija, o slučaju kao simbolu izbjegličke sudbine progovorio je papa Franjo, a kritički raspoložena američka javnost bila je zgrožena nad očiglednom ravnodušnosti njihove administracije.

No Trumpova administracija ostaje neumoljiva. Zaštićeni status odbija jamčiti i građanima Venezuele, iako bježe iz zemlje čijoj državnoj naftnoj i plinskoj kompaniji PDVSA Amerikanci nameću sankcije ne bi li prisilili na odlazak predsjednika Nicolasa Madura i priznaju oporbenog vođu Juana Guaidoa za stvarnog lidera. SAD ne daje ni vize Venezuelcima, za razliku od šengenskog područja EU-a, u kojemu im ona nije potrebna.

Svoj 'američki san' izbjeglice iz Srednje i Južne Amerike tako sve češće traže u Europi, dolazeći iz zemalja u kojima je američka vanjska politika zbog profita ili ideologije imala debele prste u stvaranju tragične situacije u kojima se nalaze danas. U El Salvadoru, Gvatemali i Hondurasu uska kriminalna elita napredovala je na račun siromašnih još od španjolskih osvajanja, ali stručnjaci za regiju, poput sociologinje Christy Thornton s američkog Sveučilišta Johns Hopkins, podsjećaju na to da su Sjedinjene Države uvijek bile na strani moćnih kada bi političari ili aktivisti stali na stranu razvlaštenih. SAD je pedesetih u Gvatemali podržao državni udar protiv demokratski izabranog predsjednika Jacoba Árbenza i vojsku odgovornu za genocid nad autohtonim stanovništvom.

Kako je nekažnjeno nasilje ondje gorući problem, osnovan je Međunarodni odbor protiv nekažnjivosti uz potporu UN-a (Cicig), ali bivši komičar i predsjednik države od 2016. Jimmy Morales odlučio ga je zatvoriti. Nije zgodno to da Odbor čačka po slučajevima korupcije vezane uz njega i obitelj te vezama između organiziranog kriminala i političara poput njega. U rujnu prošle godine sjedište Ciciga okružili su vojni džipovi koje je donirao SAD, ali Bijela kuća to je odšutjela. Odšutjela je i to da je jedanaestorici članova Odbora ukinut diplomatski imunitet.

Salvador je također zaglibio u nasilju još od građanskog sukoba u kojem je sudjelovao SAD obučavajući i financirajući desne odrede smrti u ime borbe protiv komunizma, no 'građanski rat je uništio ekonomsku bazu zemlje i bilo kakav smisao funkcioniranja demokracije, ostavivši iza sebe militarizirano društvo', kaže sociologinja Thornton. Također napominje da je salvadorska zloglasna banda MS-13, koju Trump često spominje pravdajući tvrdu imigracijsku politiku, nastala u Los Angelesu i deportirana je u zemlju podrijetla.

Kada je 2009. vojska uhitila reformističkog predsjednika Hondurasa Manuela Zelayu Rosalesa i u pidžami ga izgnala u Kostariku, Obamina administracija odbila je to nazvati pučem. Tadašnja državna tajnica Hillary Clinton branila je stav Bijele kuće opravdanjem da bi se uvođenjem sankcija uskratila pomoć siromašnom stanovništvu Hondurasa, a u prvom izdanju svojih memoara priznala je da je s drugim latinoameričkim zemljama radila na sprečavanju Zelayina povratka na vlast.

Koji je grijeh počinio Zelaya? Pokušao je riješiti sukob seljaka s agroindustrijom, no nakon puča vojska je ubila više od stotinu seljaka, organizirani kriminal premrežio je institucije, a broj ubojstava skočio u nebo. Tijekom samo jedne godine Honduras je postao najnasilnija zemlja na svijetu koja nije bila u ratu. I tako, umjesto Amerike, a i malom zaslugom Amerike, Latinoamerikanci će u Europu.

'Srednja Amerika trenutno nije regija od izuzetnog značenja za Europu, ali ubuduće očekujemo sve veći broj imigranata iz nje', kaže za The New York Times Anis Cassar, glasnogovornica Ureda za podršku azilantima Europske unije.